Tito - eufemizam svoga lika i djela

utorak, 23.03.2010.


Kompromis sa prošlošću kakvim ga ja vidim, kao rješenje prijepora oko Tita nije kompromis u smislu odricanja i apsolutnog odmaka od bilo koje suprostavljene strane, već istinom uspostavljanje ravnoteže tih strana.

tito




Antagonizam zbog opsjednuća

Da je živ, na posljednim predsjedničkim izborima, ako bi se kandidirao u Hrvatskoj, Tito bi se sa Vukšićem borio da ne bude zadnji, jer ne zna skladati i nije obrazovan. Uz dužno štovanje gospodina Slavka VŠS Vukšića. No to nije ni bitno. I danas, nakon gotovo 30 godina od smrti druga Tita južni Slaveni su u šoku. Pripadnici nepriznatog naroda ili jednostavnije jugonostalgičari, plaču što je mrtav, a oni koji to nisu plaču što je živ. A živ je. Da jugonostalgičari vjeruju u Boga, suze što im niz lice teku bile bi suze radosnice. Koliko ga vole, štuju, vjeruju mu – pomislili bi da se Tito ukazuje Majci Božjoj, a ne Ona njemu - narodu. Dosta priče. Ajmo realno.

Tito. Jedni ga ne vole i ne odobravaju, drugi ga vole i obožavaju. Ne ulazeći u argumente "za" ili "protiv", činjenica je da je Tito prisutan u hrvatskome društvu i politici, a ponajviše u ljudima, što bi došlo nešto kao opsjednuće. Zbog toga, po meni, problem njegove prisutnosti nije taj što on post mortem živi kao transcedentna ružna ili lijepa razglednica u glavama i srcima ljudi, jednodimenzijalni slovni prikaz na tablama ulica i trgova hrvatskih gradova (iako je to dobar indikator gdje se nalazimo i kamo idemo) ili desničarsko topovsko meso. Problem njegove prisutnosti je što kao takav ima multiplicirajući bjesomučni efekt na društvo, na suprostavljene strane "za" i "protiv", koje jedino što uspijevaju jest više mrziti onu drugu stranu i što se taj antagonizam nerazumljivo povećava i projicira na ukupni "hrvatski život". A to je besmisleno.


Hrvatski štokholmski sindrom

Često imam dojam da kolektivno, cijelo hrvatsko društvo pati od štokholmskog sindroma. Patty Hearst, kćer bogatog nakladnika Randolpha Hearsta, oteli su i mučili teroristi iz organizacije Simbionisticka oslobodilačka vojska U zatočeništvu je Patty spontano prihvatila ideale za koje se SLA borila i zatim je s grupom učestvovala u kriminalnim i terorističkim akcijama. Nešto slično kao da se dogodilo sa hrvatskim društvom i narodom. To nije stvar ljudskog ratia i razuma. Stvar je prirode ljudskoga bića, pa i čitave nacije sastavljene od tih bića, odnosno reakcije na fenomen kulta ličnosti istih. Naša se psiha prilagođava tako da počinjemo suosjećati s uzrokom problema, čak ga i voljeti. Kada smo u nečijoj milosti i nemilosti, nastojimo mu ugoditi radi preživljavanja.

Titu smo ugađali kada smo mu pjevali na Titov božić - svakog 25. svibnja, kada smo njemu u čast trčali štafetu i odavali mu sveopću počast zbog toga što se skupo oblačio. Što je skupo jeo i pušio cigare. Što se kao puran šepurio u kultnom Fleetwood modelu Cadillaca i Mercedesu, ili u jednom od njegovih preostalih 12 luksuznih automobila, i to dok je u zemlji vladala teška oskudica. Tito je zbog toga bio simpatičan. Razlog takvom pomanju stvari leži u ljudskoj psihi a može se tumačiti i kao bolest. I danas narod Tita voli jer je bio frajer dok je narod živio od opijuma titoističke religije bratstva i jedinstva koje se utopilo u bratskoj krvi. To je suština titoizma kao i svakog kulta ličnosti: ono što je druge činilo zločincima i svinjama, Tita je činilo velikim.


Fenomen El Tito

Jednostavno je riječ o kolektivnom društvenom psihičkom obrambenom mehanizmu koji se aktivira potiskivanjem osjećaja zbog traumatskih događaja koji se kasnije manifestiraju, odnosno vraćaju kao simptomi, kao društveni fenomeni. A hrvatsko društvo ih je danas prepuno. Tako danas s Titom spajaju nespojive ideje pa nastaju političke hibridne koncepcije socijaldemokracije sa naglaskom na komunizam. Ne mi, nego oni koji su Tuđmanu, dva puta demokratski izabranom predsjedniku, spočitali nepoštene izbore bez obzira što je njihov Tito vladao 35 godina bez izbora. Ne mi, oni koji su Tuđmanu zamjerali kontrolu slobodnih medija koji u vrijeme njihove društveno političke jugoslavenske afirmacije nisu ni postojali u pojmovnom smislu slobode, a koji se, vidimo danas, gase i guše u vlastitim govnima - bez Tuđmana, a kao utvrde titoizma zagriženo su dogmatski propovijedale demokraciju i liberalizam – hipokritski paradoksalno.

Danas se pozvanima ljudska prava osjećaju štititi oni koji o Titu misle sve najbolje i ignoriraju njegove zločine i karakter njegove totalitarne apsolutne vladavine. Današnji nositelji borbe za ljudska prava nastali kao derivat mulja komunističke partije zapravo su monopolisti ljudskih prava čija se količina mjeri jedino odnosom prema pripadnicima nelojalnih građana RH, što je postalo društveni obrazac. Isto tako novinari traže slobodu govora i pisanja, a istovremeno o Titu misle sve najbolje. Čak i feministice, nakon ogorčenih napada na muškarce koji mijenjaju žene kao objekte za Tita tvrde kako je bio frajer i imao mnogo žena. Sve te nelogičnosti i društveni fenomeni hrvatskoga društva rezultat su preživjelog javnog nekritičkog isticanja i obožavanja jedne osobe kao nepogrješivog političkog vođe društvenog napretka – kulta ličnosti - TITA.

Istinom protiv kulta ličnosti

Tito je nesumnjivo bio značajna ličnost i sposoban državnik, ne zato što su mu sprovodu nazočili predstavnici 130 zemalja svijeta, jer možda se svijet samo došao uvjeriti da je stvarno mrtav (1999. godine svijet je vjerovao medijima), ili odmjeriti svoj status i pozicionirati se unutar odnosa svjetskih političkih elita hladnoga rata, nego zato što je činjenica da je pod njegovim vodstvom izvojevana pobjeda u ratu. Nakon toga se doduše obračunao sa svojim neistomišljenicima, uveo neograničenu represivnu vlast, strahovladu, totalitarizam i jednoumlje i pritom, zaista, nije birao sredstva. Nije mu bio problem uništiti partijske drugove za svoju vlast, nije mu problem bio pobiti desetke tisuća svojih sunarodnjaka radi osvete ili odreći se žena i prijatelja. I zato je pojam Tito eufemizam za lik i djelo Josipa Broza.

Danas Titu pristupamo iz različitih kuteva. Postoje različita mišljenja o njegovoj vrijednosti/bezvrijednosti i ulozi u društvu. Ono što je bitno je poimanje ne onoga što je Tito bio, nego onoga što Tito jest. Jer povijest će sa protokom vremena dati svoj sud o tome što je Tito bio, ma što mi mislili. Želim reći da će razlike među ljudima, njihovim osjećajima i mišljenjima uvijek postojati, općenito, pa tako i vezano za Tita. To ne možemo mijenjati. Ali ono što možemo učiniti jest kontrolirati moć koja nastaje zbog tih razlika. Jednom rječju ta moć stvara opći razdor među nama ljudima, a tek onda ljevičarima i desničarima. Kontrola te moći postiže se istinom.

Trenutna koncentracija društvene i političke moći počiva na postisnutoj istini. Bez obzira što se u zadnje vrijeme u znanosti i drugdje pojavljuju prve kritike Tita i njegove politike, činjenica je da je on i dalje naš društveno politički lubrikant problema. Njegovo nasljeđe nakon devedesete i danas je katalizator društvenih i političkih procesa, i to kroz nelustriranu društvenu svijest iznad svega, kroz medije, političare, gospodarstvenike, intelektualce i pripadnike civilnoga društva kao kanale distribucije Titova kulta ličnosti.


Kompromis s prošlošću

Trenutno stanje potisnute istine poligon je daljneg razdora među ljudima, pa ako želimo taj jaz koji priječi normalno ostvarenje društva u svojoj ukupnosti premostiti, prije svega moramo napraviti kompromis sa prošlošću na temelju istine kao zalog za budućnost. Taj kompromis sa prošlošću kakvim ga ja vidim, nije kompromis u smislu odricanja i apsolutnog odmaka od bilo koje od suprostavljenih strana, već istinom uspostavljanje ravnoteže tih strana. Što prije shvatimo besmislenost rješavanja ovog problema nametanjem svoga kao jedinog mogućeg mišljenja, svima će nam biti bolje. Ja sam za to.

Ako bespogovorno težimo demokraciji isto tako bespogovorno moramo odustati od svega onoga što ne čini demokraciju, što ju sputava i guši. Jer, demokracija je poluga mira i prepreka ostvarenja lijevih i desnih diktatura. Demokracija je faktor koji štiti da na površinu ne isplivaju hitleri, ajhmani, brozi i staljini koji žive među nama, a koji to mogu samo u diktaturama, a nikada u demokraciji. Zbog toga se uvijek moramo boriti za demokraciju. To ne znači odustati od činjenice Tita pobjednika u ratu, to znači odustati od činjenice Tita gubitnika u miru. A to pak znači bolju, sigurniju i mirniju budućnost u jedinstvu i zajedništvu. Naravno, preduvjet je prije svega da to svi želimo.