Politički spektakl - rehabilitacija ustaštva

četvrtak, 07.08.2008.

nas stipe



Danas kada sve što nije na internetu kao da i ne postoji, zanimljivo je koliko bezazleno pretraživanje interneta može biti znakovito. Upisom riječi "rehabilitacija ustaštva" u Google tražilicu ista kao rezultat pretraživanja prikazuje članke u kojima se kao najčešće ime prikazuje ono predsjednika RH Stipe Mesića – možda ne relevantan ali svakako indikativan podatak.

Potonji podatak indikativan je u toliko što se uz navedene tagove prikazuje ime najvećeg radnika hrvatske industrije antifašizma koji je cijeli svoj ugled bazirao na "političkom spektaklu" suprostavljanja fašizmu kroz samovoljno privoljeno monopolističko ekskluzivno pravo antifašizma, što i ne bi bio problem da to ne čini kroz paravanski antifašizam (komunizam) i to nakon gotovo 65 godina od poraza fašizma.

Prema Murrayu Edelmanu (1921-2001), jednom od utjecajnijih proučavatelja političke znanosti u Americi, općenito govoreći; "politički spektakl" sastoji se od tri ključna elementa, a to su problemi, politički vođe i neprijatelji. Upravo od "neprijatelja", kao jednog od dijelova političkog spektakla sazdan je Mesićev politički kredibilitetet, pa se postavlja pitanje što bi ostalo od Mesića da nema "neprijatelja"?

To retoričko pitanje ujedno je i odgovor na pojavu rehabilitacije ustaštva u Hrvatskoj, koja se uistinu neumorno odvija - kako bi se održao, Mesiću je potreban stvarni neprijatelj; fašizam, odnosno ustaštvo kojega sam rehabilitira stvaranjem društveno političkih mini kriza metodama dramatičnog, simplificiranog (poznati predsjednikov šarm) i personificiranog komentiranja na ideološkoj razini događaja koji nisu ni od kakve ili male važnosti za naš svakodnevni život, a sve kako bi za ono što čini imao dobar alibi i zeleno svijetlo. Na tome tragu postaje jasnije zašto se neki ljudi i događaji tumače baš kroz fašizam, zašto se isti etiketiraju tom groznom etiketom, odnosno što je i tko stvara u biti nepostojećeg "neprijatelja“.

Dok se neko društveno političko djelovanje očituje kroz rad političkih stranaka, udruga građana civilnoga društva, istaknutih relevantnih individua iz različitih domena društva, pa i tajnih nezakonitih udruga i organizacija, kako to u svijetu biva, u Hrvatskoj se pod relevantno političko djelovanje fantomskih neoustaša najčešće svrstava traganje za istinom (Bleiburg i drugi komunistički zločini, Tito, komunizam, Ustav 74.), a stavljanje pod upitnik i samo nekih tvrdnji hrvatskih komunista (600.000 žrtava Jasenovca) - nedodirljivih monopolista antifašizma redovito se tumači kroz prekrajanje povijesti i rehabilitaciju ustaštva, što se u konačnici potkrepljuje incidentima neodgovornih pojedinaca poput makarskih srednjoškolaca ili osuđenim thompsonovim fanom sa djedovom ustaškom kapom na glavi.

U tome stilu takav način manipuliranja, svjedoci smo, projicira se na ukupno društvo, u sve njegove razine, čak i slobodu govora, odnosno pjevanja, što je pak donekle razumljivo ako se ima u vidu činjenica da su nekadašnji dugogodišnji promicatelji komunizma i bivši članovi Komunističke partije u Hrvatskoj danas ponovno zauzeli vodeća mjesta u hrvatskoj politici, znanosti, kulturi, medijima, tzv. civilnome društvu i dr..