Haški uvod u hrvatsku povijest

utorak, 11.03.2008.


Na međunarodnom kaznenom sudu za područje bivše Jugoslavije u Den Haagu jutros je počelo suđenje velike važnosti za hrvatski narod u cjelini - formalno generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču, a izričitije cjelokupnoj hrvatskoj obrambenoj politici i njenom širem kolektivu. Dok se "Srbima" ne može dokazati očita krivnja ni za najmanje zločine u gradovima centrima velikosrpske represije poput Vukovara, "Hrvatima" se sudi za politiku, i to obrambenu. Može li netko zamisliti suđenje npr. Winstonu Churchillu?!

gilti partij



Ishod ovog suđenja velikog značaja uvelike će odrediti odnos drugih prema Hrvatskoj i Hrvatima u budućnosti, ali i stanje hrvatske nacionalne svijesti, koja će možda po drugi puta u povijesti na svojim leđima ponijeti do sada dobro iskorištavan teret prošlosti - krivnju. Licemjerno zanemarujući stvarne okolnosti i kontekste rata, agresije na Hrvatsku, izravno zadirući i preinačujući povijest, stvarajući krivotvorine međunarodna je zajednica očito naumljeno odlučila provesti u stvarnost. Obrambeni rat ne može biti zločinački, ali u njemu se mogu napraviti ratni zločini, to je svima jasno. Jasno je i da je haški tribunal prije svega politički sud sa zacrtanom međunarodnom politikom velikih igrača, jer suđenje politici u biti je mistificiranje stvarnih zločina, prikrivanje onih koji su povukli obarače.

Na samome početku izlaganja optužbe tužitelj Alan Tieger pokušao je predočiti povijest koja je prethodila ratu i Oluji općenito. Ustaše, četnici, drugi svjetski rat i masovna ubojstva Srba neizostavno su spomenuti, očito s ciljem projiciranja na akciju Oluja i hrvatsku politiku 90-tih. Također je zanimljivo da je hrvatski narodnooslobodilački pokret - HDZ, karakterno sveden na srpske nacionalističke stranke i politiku općenito. Iznesene su poznate teze o udruženom zločinačkom pothvatu združenom sa ciljem protjerivanja Srba i njihovim metodama djelovanja, od kojih je do sada jedna od "jačih" teza, teza o prekomjernom granatiranju Knina dovedena u pitanje i od strane samog tužiteljstva, vjerojatno ne promišljeno.

Iako nije dovela u pitanje legitimnost i pravo Hrvatske na vojno oslobađanje jer bi to u stvari značilo suprostavljanje i međunarodnoj zajednici, potvrđujući činjenično stanje koje je prethodilo Oluji, između ostalog i etničko čišćenje Hrvata na području tkz. RSK, optužba je uvodnom rječju tužitelja iznijela svoj stav spram politike vezane za akciju Oluja, ali i cjelokupne tadašnje hrvatske politike. Lako čitljiv cilj uvodnog izlaganja optužbe odaje namjere prikazivanja nemilosrdnog i svrhovitog karaktera Oluje kojemu je primarni cilj bilo poticanje, de facto planirano istjerivanje Srba iz Hrvatske kao dio isključive samoinicijativne ničim izazvane politike. Znajući da uvodna riječ ostavlja prvi snažni i dugotrajan dojam na suce tužiteljstvo je time odmah zagiralo adutom.

Imajući na umu da se formalno sudi trojici generala, osobito je znakovito da se u uvodnoj riječi tužitelja Alana Tiegera Franjo Tuđman spominje najčešće, Ante Gotovina rjeđe, a Ivan Čermak i Mladen Markač uopće se ne spominju. Također je zanimljivo da je u iskazu optužbe pažnja sinergijski usmjerena na mrtvog čovjeka - Franju Tuđmana, koji se ne može braniti, što cijelu priču čini presedanom, jer haški sud nije ovlašten da sudi mrtvima. Zločinački prikazan karakter Oluje u iskazu optužbe u suštini se očituje kroz politiku Franje Tuđmana, na sudu iščitavanu iz stenograma famoznih brijunskih transkripata, ali i audio zapisa u kojima se pozornost pridavala čak i tonu kojim predsjednik govori, bez obzira na stvarni kontekst.

Iako optužba nije dokaz, i presuda zavisi od stvarnih dokaza i pravnog procesa, dosad nebrojeno puta iskompromitiranog, nesumnjivo je da će uvodno izlaganje optužbe, sama optužnica, a u konačnici presuda hrvatskim generalima, posmrtno dr. Franji Tuđmanu, Gojku Šušku, Janku Bobetku, znanom i neznanom hrvatskom političkom kolektivu, državnom i vojnom vodstvu, političkim strankama, pa čak i simpatizerima i svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u obrani Republike Hrvatske, u dogledno vrijeme postati povijesni obrazac kao temeljna legitimna potvrda zbivanja u Hrvatskoj na kraju dvadesetog stoljeća, što dugoročno donosi dalekosežne posljedice po buduća zbivanja na ovim prostorima.