Esdepeovska demokracija

utorak, 23.10.2007.

Nakon poraza komunista u Hrvatskoj na prvim višestranačkim izborima nakon pola stoljeća - osamostaljenjem hrvatske države, preneraženo komunističko vodstvo svojom očekivanom perfidnom prilagodbom novom demokratskom okruženju, generiranjem danas očiglednih vertikala prije svega civilnoga društva, dugoročno je odredilo domete razvoja ukupnoga hrvatskoga društva. Posljedica toga je da danas u Hrvatskoj u svim aspektima političkog, gospodarskog, javnog i društvenog života postoje naznake krnje demokracije, odnosno postojanja pseudodemokracije.

Nekadašnja sveprisutna Komunistička partija bratija kao sijelo podobnih, uspostavom nove hrvatske države postaje umreženo područje institucija, organizacija, udruga, i pojedinaca smještenih između obitelji, države i tržišta, u koje se preferirani "bivši" zbog danih im mogućnosti, udružuju poradi zagovaranja svojih zajedničkih interesa temeljenih na dotadašnjem autokratskom, njima ustaljenom načinu funkcioniranja društva u svojoj ukupnosti.

Drugim riječima činjenica je da današnje vertikale društva počivaju na, paradoksalno; totalitarnoj autokratskoj ideji, što je itekako zamjetno, koje neizostavno politički obojene djeluju pored svojih djelatnosti i sa svrhom promoviranja minule jugoslavenske ideologije što za posljedicu danas između ostalog ima i neartikulirani identitet istinskog građanstva u Hrvata, ali i nacije. Ne radi se ovdje o nekoj velikoj zavjeri, jer činjenica je da je današnje hrvatsko društvo izgrađeno na komunističkom zadku, njegovoj misli, jer druga dugo nije ni postojala ili se zabranjivala sa opravdanjem rušenja poretka.

Surogat takvog neizgrađenog istinskog demokratskog društva danas se ponajviše ogleda u odnosu spram početaka stvaranja nove hrvatske države. U tom kontekstu paradoksalno je da su jedni od današnjih nositelja hrvatske demokracije 25. lipnja 1991., kada se donosila Deklaracija o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske prosvjedno napustili sabornicu, protiveći se ustvari uspostavi demokratskog sustava - riječ je naravno o SDP-ovim zastupnicima.

Također paradoks takvog hrvatskog društvenog nonsensa jest da danas bez ikakvog moralnog i etičkog prava deklarirani poklonici propalog i neodrživog represivnog komunističkog sustava, kao poprišta gušenja ljudskih prava - izražavanja, slobode govora, mišljenja i pisanja, te vjerskih i drugih prava, svojim ukorijenjenim djelovanjem, između ostalih i sam SDP kao nasljednik Komunističke partije, ali i njeni ostali sateliti, emitiraju opću averziju spram prvog hrvatskog predsjednika - onoga koji je kroz tadašnji HDZ dao putokaz za sve goruće probleme naše ondašnje surove stvarnosti, onoga koji je pokrenuo demokratske promjene u Hrvatskoj i osigurao izbore, test demokracije i slobode nakon gotovo pola stoljeća, što je pak neizmjerljivi ulog za sve koji žive u Hrvatskoj.

Za razliku od Broza, utega današnje socijaldemokracije, čija vlast nikada nije prošla demokratsku provjeru, Tuđman je dva puta izabran za predsjednika RH na demokratskim izborima - međutim, oni koji zagovaraju titoizam, sinonim hrvatskog totalitarizma, besramno se hipokritski, obmanjujući narod, Tuđmanu usuđuju spočitavati manjak demokracije, slobode medija, ksenofobiju i nacionalizam, svjesno zanemarujći činjenicu da se radi o izravnim posljedicama "njihovog" sustava, koje je tek uspostavljeni demokratski sustav pored uobičajenih bolesti tranzicije i ludila oružane agresije morao proći, jer - evoluciji treba vremena za ono što revolucije upropaste.