ZBOGOM LEGENDO - 18. veljače odlazi Stjepan Mesić

petak, 05.02.2010.

Da se može biti doživotni bivši predsjednik dokazao je Tito (i poslije Tita Tito), a narodni heroj Jugoslavije Mika Špiljak da predsjednik može biti svatko. Drugu tezu Mesić je već potvrdio, a prvu "biviši doživotni" tezu - kako si tepa, potvrdit ce 18. veljače.

Mesićev izlazak iz ormara

"Mogao bi pomrsiti račune Draženu Budiši i Mati Graniću, ali su mali izgledi da uđe u drugi krug.". Tako je ugledni Vjesnik 24. siječnja 2000. godine, dan prije prvoga kruga predsjedničkih izbora predvidio ishod istih. Međutim; nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, za drugog, službeno hrvatskog, sa 40 posto u prvom i 70 u drugom krugu izabran je Stjepan Mesić. Tako je Mesić porazio Dražena Budišu i zajašio predsjedničko sedlo. Šešir i kaubojke nije ni morao oblačiti.

Često govore da je živ, Franjo Tuđman bio bi u Haagu. U tom smislu nije zgorega spomenuti da tada Stjepan Mesić ne bi bio predsjednik (op.a. da je Tuđman živ). Zbog toga što je umro od raka, Mesić je Tuđmanu odmah u početku svoga prvog mandata zahvalio toplim osmjehom pričajući vic novinarima francuskog Le Mondea - zbog toga je čak i kazneno prijavljen - "Znate li koja je razlika između Tuđmana i Miloševića? Jedan je pod zemljom, a drugi ne može iz zemlje."

Smišljen simbolički taj je vic obilježio jedan od smjerova njegovog političkog vladanja i djelovanja kroz predsjedničku funkciju. Nakon toga Mesić nije više pričao viceve o Tuđmanu, od tada je Tuđmana provlačio kroz mašinu za mljevenje mesa zvanu detuđmanizator. Često ju je podmazivao.


Dolazak na vlast

Kao fenkis iz pepela Mesić se uzdigao sa predviđajućih 5 na 40 posto glasova koji su ga odveli u drugi krug, pa do pobjede. Da bi razumijeli takav obrat potrebno je razumijeti politički i prirodni mentalitet Stjepana Mesića. U tom kontekstu; uzavrelo stanje u državi i nerealno nagomilano nezadovoljstvo dijela građana nakon smrti Franje Tuđmana uoči trećeg izbora predsjednika bilo je kao stvoreno za politički i prirodni mentalitet Stjepana Mesića. On je jednostavno navikao naučeno kameleonski se prilagođavati situaciji i vremenu. I to je opet učinio. Ne može se poreći - ima osjećaj za trenutak. Kada je trebalo, bio je prvi komunist, nacionalist, australski ustaša kada je skupljao emigrantski novac, čak je hodočastio i na Široki Brijeg da krsti kćerke 90.-e (op.a. tako kažu).

Da bi pobijedio, svoj iskonski titoistički mentalitet preobukao je u onaj građanski, predstavljajući se kao predsjednik građanin, kao predsjednik svih građana Republike Hrvatske. Ta građanska projekcija se na kraju pokazala kao prazna parola jer prava je istina da je Mesić u biti bio predsjednik samo dijelu hrvatskoga građanstva i to onom dijelu kojeg ima svaka država svijeta a voli se nazivati svakim samo ne imenom države u kojoj živi.

Da bi zaveo sve, ne samo te građane, perfidno i zlurado se kitio "Tuđmanovim" grijesima pretvorbe i privatizacije nudeći borbu do krvi sa onim velikim Hrvatinama, najčešće Hercegovcima, škorpijama, kako ih je nazivao, koji su se okoristili na račun hrvatskih građana, a od kojih su neki u to vrijeme krvarili za Domovinu. To je bio cijeli Mesićev predizborni program. Godinama poslije prokazivalo se da se taj napuhani balon praznio kroz istu rupu kroz koju je bio i napuhivan – Mesićev anus.

U svom proboju do predsjedničkog trona mašući zastavama revizije pretvorbe i privatizacije nije zaboravio, samo je prešutio da je ista u stvari provedena po komunističkom obrascu i prije 90.-e. Njen politički sudionik Mesić je bio tada, ali i poslije - naime, Mesić je poslije 90.-e participirao u vlasti kao drugi čovjek u državi sve do pokušaja puča u HDZ-u 1994. godine. Tada je izašao iz stranke, kako se pravdao; zbog politike prema BiH o kojoj je kasnije svjedočio kao tajni haški svjedok zabijajući čavle u hrvatski politički lijes. (Konkretno; riječ je sukobu HVO-a i ABIH, koji je uzgred; da stvar bude apsurdnija, završio 93..)


"Back to the roots" predsjednički opus

Svoj feniksov uzlet Mesić je dožio nakon "januarske revolucije" 2000. godine kroz svoj "back to the roots". Nakon što je izabran, njegov politički i ljudski obraz manifestno se odražavao u poništavanju onoga što je Tuđman pokušavao mireći i minimalizirajući u ljudima zadojene totalitarističke ubilačke ideologije. To je činio na način dodvoravanja onom spomenutom dijelu građanstva koji bi se rađe nazvao svakim samo ne imenom države u kojoj živi. To dodvoravanje uključivalo je relativiziranje zločina kao pojma, kao ljudske gadosti, pravdanjem postojanja svrhe činjenja istog, uzdižući hrvatski antifašizam, a u biti bacajući ljagu na njega – ubijajući time i zadnju nadu da je u Hrvatskoj uistinu postojala stvarna i iskrena borba protiv fašizma, koja je temelj ove države - od NOB-a pa do Domovinskog rata, kao što i Ustav RH kaže.

Mesićevo predsjedničko desetljeće, njegova "politika duginih boja" (koja je vjerojatno uključivala i njegov prelazak na judaizam (op.a. tako kažu)) pompozno najavljivana kao izlazak iz izolacije (nacionalno neprostituiranje) i Tuđmanove ere diktata, a u biti namjerno sotoniziranog vremena "velikih ideja malih naroda" devedesetih godina, zapravo nije donijela ništa novog u odnosu na komunistički kontinuitet prije 90-tih, koji je nakratko za Tuđmana donekle prekinut. Dojam tog komunističkog kontinuiteta Mesić je samo pojačavao svojim prgavim, kapricioznim, podrugljivim i primitivnim općim ophođenjem sa sudionicima političkog, društvenog i javnog života, a osobito neistomišljenicima, ali i medijima i građanstvom. Neki, očito njemu slični zbog toga ga i vole i kliču mu.

Činjenice su da demokraciji za njegove vladavine ruže baš i nisu procvale - i dalje su progonjeni novinari, smjenjivani urednici informativnih emisija, maltretirani pojedinci i grupe ljudi, politički i na druge načine. Nerijetko je Mesić optuživan za bombe, za krađu i ubojstva, za otmice i druga nedjela koja su ga često dovodila u vezu sa hrvatskim kriminalnim podzemljem. Dok je Mesić predsjednikovao, kao i 90-ih ubijani su ljudi po ulicama glavnoga grada. Za njegove vladavine odigrana je prodaja i privatizacija ključnih državnih poduzeća od nacionalnog interesa, a specijalnost su mu bile ekonomske, najčešće kreditne telefonske intervencije. A ni financijere svojih kampanja nikada nije otkrio.

Osobito značajan bio je njegov doprinos hrvatskom duhu nacije kojem je svakom prilikom kačio latentne fašističke etikete, a često je kulturno uzdizanje nacije pokazivao danima otvorenih vrata Pantovčaka, gdje su se mnogi nemilice častili državnim tajnama. Već sam spomenuo tajno haško svjedočenje i zabijanje čavala u hrvatski politički i nacionalni lijes. Svoj nacionalni neponos čestim putovanjima našim avionom (koji je, hvali se Nacional, bio čak 30 sati mjesečno u zraku i koji je prevalio preko 125 tis. km) Mesić je iskazivao redom u svjetskim metropolama, a ponos u odabranim državama - Tadžikistanu, Armeniji, Egiptu, Libiji, Kubi, BiH, Makedoniji, Srbiji itd..


Demesićizacija

Odlaskom možda posljednjeg čvrstog i uvjerenog političkog recidiva komunističkog mentaliteta i pobjedom Ive Josipovića na zadnjim predsjedničkim izborima mnogi se pribojavaju nastavka Mesićeve politike "duginih boja", boje se opetovanog "poraza" hrvatskog kroz tu politiku, međutim u svakom slučaju, činjenica je da Hrvatska odlaskom Mesića – dobiva.

Bez obzira što će Josipović imati lagan zadatak u nadmašivanju svoga prethodnika, jer nije teško biti bolji od Mesića, hrvatski politički prostor morati ce se očistiti od načina upravljanja i vladanja koje je Mesić sa svim svojim odlikovanim ljudima uspostavio kao normalan način funkcioniranja institucije predsjednika, koju je bez lažne skromnosti, prije svega moralno obezvrijedio. Taj proces mora se dogoditi za vrijeme ili poslije Josipovića, on je neizbježan sam po sebi.

Ako građani za to ne znaju, ne znači da predsjednik Mesić nije ništa dobrog napravio. Sigurno da je napravio i dobroga, ako ništa, znao je katkad svojim simplificiranim govorom i trunkom šarma izmamiti osmjehe na lica ljudi – i zbog toga je Stjepan Mesić legenda. A legende su stvar prošlosti. I srećom što je tome tako. Zbogom legendo.