Kad bi mostovi pričali: Tko je srušio Stari most u Mostaru?

Eh, kada bi Stari most mogao pričati! Kada bi Stari most mogao izraziti svoje osjećaje. Kada bi Stari most mogao olakšati svoju dušu. Kada bi Stari most mogao pričati, od tuge riječi izustio ne bi. Kada bi mogao izraziti svoje osjećaje, Neretva od suza bujala bi. Kada bi dušu svoju olakšati mogao, dušmana bi prokazao, eh!

Povijesni dokumenti i arheološki nalazi potvrđuju da su Hrvati u srednjem vijeku u Hercegovini gradili gradove, utvrde i mostove, da su bili i zidari kamenog mosta pod rukovodstvom Hajrudina u vrijeme sultana Sulejmana veličanstvenog zločinca i da je taj most urastao u hrvatsku povijesnu i kulturnu baštinu sve do grba mostarskih biskupa. Izrečena tvrdnja potkrijepljena je činjenicama da je na mjestu eksponiranog mosta bio drveni pa lančani most za vladavine hercega Stjepana Vukčića Kosače, te je po tim mostovima i njihovim čuvarima Mostar dobio ime, naime S.V.Kosača na području Hercegovine imao je svoje posjede (1435.-1466.), koji se od god. 1448. nazivaju Hercegovina. U vjerskom pogledu on je bio krstjan (bogumil, pataren). U svojoj je službi držao dosta vremena poznatoga krstjanina gosta Radina, štitio je krstjane na svomu području, a god. 1459., kada su krstjani protjerani iz Bosne, mnoge je primio u mjesta pod svojom vlašću, bio je u dobrim odnosima i sa pravoslavnim vjernicima, koji su bili na njegovom području, a pravoslavni metropolit iz Mileševa imenom David bio je njegov "kućanin", sa katolicima je također bio u dobrim odnosima, štoviše, zamolio je napuljsko-aragonskoga kralja Alfonza (1416.-1458.) da mu pošalje nekoliko franjevaca, koji bi njegov narod poučavali vršenju vjerskih dužnosti, te su čak franjevački samostani u Ljubuškomu i Mostaru osnovani u doba Stjepana Vukčića Kosače, što nije do kraja potvrđeno, ali prema nekim spisima to stoji kao takovo.

Veza Mostara i Kosače je očita, a očituje se i u sljedećem, oko ušća rijeke Radobolje u Neretvu razvio se današnji Mostar. Tu je od najstarijih vremena prelazio put koji je povezivao sjeveroistočne predjele Humske zemlje s onima na zapadnoj strani rijeke Neretve. Tim su prijelazom trgovci iz krajeva s lijeve strane Neretve vozili svoju robu na desnu stranu te rijeke. Da bi mogli prijeći rijeku, morao je biti kakav most, koji bi omogućio da mogu prijeći na drugu stranu. Taj je most čuvao za to određeni činovnik, nazvan mostar, koji je pomagao u prijelazu a možda ubirao i carinu od onih koji su onuda prelazili i prenosili svoji robu. Za toga je činovnika u blizini prijelaza napravljena jedna kuća u kojoj je stanovao i iz koje je obavljao svoju službu. Iz te mostarove kuće razvio se poslije cimski grad ili Halebinka. Okolni ljudi, kada su htjeli označiti to mjesto, zvali su ga po mostu ili po mostaru. U tijeku vremena prevladao je naziv mostar, pa je cijelo naselje nazvano Mostarom.

Osim tvrđave Halebinke, koja se nalazi na desnoj strani rijeke Neretve, s lijeve strane postoji druga tvrđava zvana Herceguša. U prvi se tren čini nejasno zašto su tako blizu napravljene dvije tvrđave, od kojih je Halebinka, prema mišljenju arheologa, starija. To može značiti da te dvije tvrđave nije podignula ista upravna vlast: desnu je sagradila vlast s desne strane rijeke, a drugu ona vlast koja je upravljala na lijevoj strani Neretve.

Tvrđavu Hercegušu, kako samo ime kaže, sagradio je herceg. Dubrovački Ljetopisac Lukarević u svojim godišnjacima kaže da je tvrđavu na Neretvi sagradio gost Radin, kućni upravitelj Stjepana Kosače. Očito je da je tvrđava sagrađena zbog istih razloga kao i ona prva, da prati prijelaz trgovine i vojske na drugu stranu i da ubire carinu. Kada je Stjepan Vukčić Kosača držao u svojim rukama obje strane Neretve, zaključio je da treba napraviti dobar most, koji bi bolje spajao obje strane rijeke, pa je ime Mostar protegnuto je i na naselje na lijevoj obali Neretve. Godine 1468., kada su Mostar okupirale Osmanlije povijest grada kreće drugim pravcem, postaje sijelo turskog subaše Skendera iz 1474. godine. Ime Mostar prvi put se spominje u pismu Dubrovčana od 3. srpnja 1452. godine.

Mostarski Stari most sagrađen je između 1557 - 1566 godine, djelo je turskoga graditelja Hajrudina. Projekat mosta je bio dat Mimaru Hajrudinu, istanbulskom arhitekti i učeniku čuvenog Mimara Sinana. Prema legendi, Hajrudin je pobjegao iz Mostara dan prije nego što su podizane skele, iz straha Sulejmana veličanstvenog, koji je prijetio da bi Hajrudin bio osuđen na smrt ako bi se luk mosta ikada raspao. Međutim, nema ni podatka da je Hajrudin ikad vidio svoj most. Umjesto Hajrudina, izvodač gradnje mosta je bio lokalan čovjek; Mehmed Karađoz.

To je kameni most izgrađen od kamena tenelija. Luk je dug skoro 29, a visok 20, metara, savijen blizu sniženog polukruga. Karakterističan je po tankom i elegantnom obliku: profil mosta je bio toliko tanak i visoko iznad vode da je mnogima bilo teško zamisliti da se takva građevina može napraviti od ogromnih kamenih blokova. Most je svijetle sjajne boje koja se mjenja tokom dana zavisno od sunca. Most je bio izgrađen jednostavno da se spoje dvije obale Neretve, bez ikakve ukrasne namjere ili posebnog značaja. Glavni uticaj na dizajn mosta je morfologija mjesta i okoline. Cijeli kompleks nije posljedica jednog dizajna nego razvoj kroz doba, zavisan od povijesnih događaja i potrebe za zaštitu prijelaza preko rijeke. Stari most nije povezan za ijedan specifičan stil ili doba arhitekture tako da je jedinstven u svijetu. Divili su mu se svi; i putnik namjernik, i povjesničar i umjetnik. Elegantan veličanstveni kameni luk, lak kao dva pera galebova. Sigurno je u ono doba bio graditeljsko čudo, za kojeg će i naš suvremenik Lovrenović s pravom zapisati: „Samo najveća, samo najrjeđa, samo čistim duhom stvaranja taknuta djela ljudskih ruku postaju dijelom planetarne riznice. Stari most u Mostaru bio je to. Bio je jedno od tako malobrojnih mjesta univerzalne ljepote i univerzalne svetosti.

Stari most u Mostaru postao je legendaran upravo zbog svoje tajne koju čvrsto čuva, tajne koju su mnogi prokazivali kao davno pročitanu priču, kao argumentiranu činjenicu. No njegovoj tajni naziru se samo obrisi, jer tko to sa sigurnošću može reći samo ono što on zna!

Stari most u Mostaru srušen je 9. studenog 1993. godine, a obnovljen 2004.. Svečano otvaranje novog Starog mosta bilo je u petak 23. srpnja 2004.. Taj dan su se okupili u Mostaru uglavnom oni koji optužuju Republiku Hrvatsku za pokušaj podjele Bosne i Hercegovine i za ratne zločine, a zapravo, optužuju Hrvatsku i Hrvate zbog propasti Jugoslavije. Štoviše, neki su pisali knjige o tome "Kako su (smo) srušili Jugoslaviju", a zašto su kasnije promijenili naslov u "Kako je srušena Jugoslavija", morali bi oni odgovoriti. Okupili su se oni koji su optužili hrvatsku vlast jer je izdala Hrvate iz Bosanske Posavine, dok su istovremeno amnestirali tzv. međunarodnu zajednicu i podržavali Daytonski sporazum koji je legalizirao etničko čišćenje tih istih Hrvata i stvarno podijelio Bosnu i Hercegovinu između bosanskih Srba i bosansko-hercegovačkih muslimana ili "Bošnjaka". Bosansko-hercegovački Hrvati grubo su istjerani iz srpskog dijela Bosne, a prvo grubo i kasnije manje grubo ili perfidnije iz muslimanskog - taj proces još uvijek traje. Okupili su se oni koji su se zgražali nad hrvatskim zločinima i šutjeli o zločinima nad Hrvatima ili ih relativizirali. Okupili su se oni koji su lukavo umotali govor mržnje u najplemenitije riječi kako bi blatili borbu za slobodu hrvatskog naroda, njezinih protagonista i njezinih žrtava. Svi od reda generali nakon bitke, svi od reda demokrati koji su paradoksalno imali kao ideal jednu diktaturu. Za njih nije važno da li je Bosna i Hercegovina danas priznata država, nego samo da ne bude dio Hrvatske. Za njih je važno i to da Hrvatska ne bude Hrvatska nego Zapadni Balkan.

Predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader je u petak 23. srpnja 2004. po dolasku u Mostar izjavio za središnji Dnevnik Hrvatske televizije da je "zadovoljan što je Hrvatska sudjelovala u obnovi Starog mosta s pola milijuna dolara" i da je to "sigurno jedan korak ka budućnosti jer prošlost ne možemo promijeniti". Premijerova izjava je formalna, ali unatoč tome očekivano je razočarala sve one koji grade političke karijere na hrvatskoj krivnji. Razočarala je predsjednika Liberalne stranke Ivu Banca koji je izjavio za "Glas Slavonije" od 25. srpnja 2004.: "Naravno da bi se Sanader trebao ispričati" (za rušenje Starog mosta, op.a.). Razočarala je i predsjednicu Hrvatske narodne stranke Vesnu Pusić koja je za isti dnevni list izjavila: "Da sam Sanader, izrekla bih ispriku jer čak i kad niste osobno odgovorni za nešto, a zločini se čine u ime vašeg naroda, ja osjetim potrebu da iskažem žaljenje i ispriku". Volio bih vjerovati da će ovo plemenito načelo dr. Vesna Pusić primijeniti i retroaktivno. No činjenica je da su Banac i Pusić dali izjave koje su na istoj Mesićevoj liniji.

Zanimljivo je da su novinari od predsjedatelja Predsjedništva Bosne i Hercegovine Sulejmana Tihića htjeli čuti očekuje li nekakvu izjavu hrvatskog premijera Ive Sanadera kojom bi on izrazio žaljenje zbog uloge Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini. Tihić je diplomatski odgovorio kako je "pružanjem pomoći u gradnji i obnovi Starog mosta i stare gradske jezgre Hrvatska jasno iznijela svoj stav o tom pitanju". Taj je odgovor također razočarao brojne političke i novinarske djelatnike koji su trebali Tihićev potvrdan odgovor kao temelj za nove napade i dokazao da je dvojac Banac-Pusić "papskiji od Pape", za razliku od hrvatskog premjera koji je, ako ništa drugo, pragmatički pokušao izbjeći optužbu protiv vlastitog naroda i vlastite države, što ne zaslužuje posebnu pohvalu jer je njegova izjava također očekivana i odgovara njegovom opisu radnog mjesta. Ti razočarani političari i novinari koji su rušenje jednog mosta, makar i tako važnog kao kulturni spomenik, proglasili zločinom prvoga reda, oskudijevali su u kritikama tzv. međunarodne zajednice koja je suodgovorna za mnogo teže zločine i u kritikama drugih strana u sukobu zbog zločina koje su počinile nad Hrvatima.

Rušenje mosta neopravdano je pripisano Hrvatima. Hrvati su doživjeli političku i ideološku osudu i stravični medijski linč, pa se postavlja pitanje da li je to možda i bila svrha presude Hrvatima za taj kulturocid. Među onima kojima se pripisuje odgovornost za rušenje mosta spominje se gen. Slobodan Praljak, kao prvi među njima.

Evo što je gen. Slobodan Praljak rekao: Ne, to me uopće ne interesira. Što se toga tiče, ja sam to kristalno jasno rekao i ne bih se više oko toga potezao. Moje ime se u vezi s tim nigdje ne spominje. Kad se ono bude spominjalo, ja ću onda o tome dalje govoriti. Prema tome, za mene je to davno završena tema o kojoj sam ja sve kristalno jasno rekao i nemam tu što dodati. Moje ime se nigdje ne spominje, osim sto svak može brbljati sto ga je volja. Kad se moje ime bude spominjalo u službenom obliku bilo u Sarajevu, bilo u Hagu ili negdje drugdje, onda ću govoriti. A to što novinari pišu, to me ne interesira, znate.

Važno je napomenuti da za rušenje mosta službeno nitko ne odgovara, službeni pravorijek nadležnih o krivici ne postoji, no ne samo da ne postoji službeni pravorijek, već nikada nije niti pokrenut bilo kakav postupak od strane nadležnih tijela, što govori da čak ne postoje ni službeni osumnjičeni. No kako je Haški sud, kao nadležan sve više sijelo kontradiktornosti tako se ta činjenica očituje i u podatku da je u optužnici protiv šestorice Hrvata (Predmet Prlić i drugi (IT-04-74)), rušenje Staroga mosta protumačeno kao ratno djelovanje HVO-a, dakle taj podatak u optužnici stoji kao opisni element stanja koje se odnosi na točke optužnice, a nikako kao samostalna točka optužnice, te je i kao takav besmislen, jer ako postoje saznanja, a očito postoje dok se navode kao činjenična, nepojmljivo je da se ništa konkretno ne poduzima u svrhu rješenja enigme rušenja Staroga mosta. Vjerujem da se ništa konkretno ne poduzima stoga što pravih dokaza nedostaje, pa se ovako podmuklo, posredno Hrvatima pripisuje taj vandalski čin, jer se očito drugačije ne bi moglo, a da se uistinu s pravom Hrvatima može pripisati vandalizam vjerujem da bi to bila davno zaključena Haška presuda.

A da priča bude tragičnija "prvooptuženi" Praljak, za vrijeme rušenja mosta nije niti bio zapovjednik te tenkovske brigade koja je tobože rušila most, te dužnosti razrješen je dan ranije!

Iz interviewa sa gen. Praljkom:

RFE: Vi, gospodine Praljak, definitivno negirate svaku vašu vezu, bilo kakvu, sa rušenjem Starog mosta?

PRALJAK: U cijelosti. Ali, velim vam, ne bih više o toj temi, jer sam sve rekao. Ne dam da me vise navlače kao krepanu kokoš, i da se razvlači jedna stvar o kojoj svi sve znaju.

RFE:Svi sve znaju, samo se ne zna ko je izdao naredjenje.

PRALJAK: Znaju. Ko kaže da ne znaju. Samo nemaju muda da to kažu. Neka se okane ćoravog posla. Pustite novinare. Prvi napiše bedastoću, pa onda svi prenesu. Ta tema je za mene završena. Ako hoćete, mozete pisati o tome tko je drugog dana napada oklopio Stari Most kada nije bilo nikakvog dogovora o crtama razgranicenja. Meni je tamo poginulo 30 momaka za jednu noć. Prema tome, kakav dogovor i trice. Taj most je Praljak oklopio da ga ne bi srušili četnici.

Pošto cijela priča poprima gorak okus, jer u njoj se na kraju ne zna tko pije, a tko plaća, sva ta hajka na Hrvate čini se kao dobro osmišljen plan, jer i službena politika bosanske bošnjačke vrhuške jest da je Hrvatsko vijeće obrane srušilo Stari most kao dio kampanje granatiranja i teroriziranja Mostara, odnosno da je rušenje mosta bilo dio smišljene kampanje agresije Hrvatske, koja se ogledala između ostalog i u urbicidu, a kao dokazi da je ta kampanja uistinu postojala podastiru se transkripti razgovora hrvatskoga predsjednika i hrvatskih generala, koji se konkretno ne odnose na ništa, tj. iz tih razgovora izvlači se iz konteksta, te se u svrhu potkrepljivanja vlastitih suludih tvrdnji stvaraju tomu odgovarajuće konstrukcije. Potom je zanimljiva i medijska prezentacija hrvatskoga vandalizma, u ratu u BiH, u Banjaluci srušene su dvije prekrasne džamije, zasigurno su i one imale bitna značaja, no koliko je medijskog prostora ostavljeno za rušenje tih zdanja, nimalo, jer to nije moglo poslužiti kao instrument potreban u provođenju čudne politike, kao što je to bilo rušenje mosta u Mostaru.

Mnoštvo izrečenih i napisanih osuda, krivotvorina, podvala i nekontroliranih izlijeva mržnje od brojnih domaćih i stranih političara, znanstvenika, kulturnih djelatnika i novinara, argumentirano je odbačeno. Na temelju brojnih izvora, dokumenata, svjedoka i videosnimaka rušenja mosta nepobitno je dokazano da nitko od hrvatskih službenih i mjerodavnih civilnih, političkih i vojnih dužnosnika nije nikada niti planirao, niti naredio niti izvršio taj čin. Utemeljene su sumnje da se rušenje mosta organiziralo i snimalo iz političkih razloga radi ocrnjivanja i osude Hrvatskoga vijeća obrane i hrvatskog naroda za kulturocid i druga nedjela u Mostaru, poput rušenja ostalih mostova u Mostaru i pravoslavne crkve, koju su, pouzdano se zna, minirala tri muslimana u odorama HOS-a. U tim vjerojatno plaćenim nedjelima sudjelovali su i neki «Hrvati» te naručeni snimatelji.

Npr., meritum samog rušenja mosta jest način na koji je on srušen, u čemu se smatra, tj. optužuje hrvatsku stranu da su most srušili tenkovskim granatama, a kao dokaz da je Hrvatsko vijeće obrane srušilo Stari most kao dio kampanje granatiranja podastire se sljedeći stenogram, dio transkripta, razgovora hrv. predsjednika i generala Rose i Bobetka:

Tuđman:"Da bi osigurao ove granice Hrvatske, izvoli upotrijebiti sve što je moguće, jedino nećeš bojne otrove".

Roso: "Tu je taj problem što su ta punjenja miksnog tipa, miješana i jako su velika, ne možemo ih razdvojiti, 500 kg, to bi uništilo jedan cijeli grad kemijski... Ja čuvam to kao adut, ovi naši iz BiH to znaju".

Podsjećam da su Hrvati "optuženi" za rušenje mosta tenkovskim granatama, a što dio ovog razgovora govori o tome (?), apsolutno ništa (!), naime u stenogramu se ne govori o tenkovskim granatama, a kakve onda ovaj stenogram ima veze sa rušenjem mosta tenkovskim granatama, (?) apsolutno nikakve (!). Očito su se kreatori ove konstrukcije izgubili u vlastitoj laži!

Nadalje; idući dio transkripta navlastito dokazuje kako se pokušao iskoristiti, iskonstruirati u svrhe blaćenja Hrvata, radi se o transkriptu nastalom četiri dana poslije rušenja mosta, sada Tuđman pita:

Tuđman: "Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?" "Hoćemo li opet mi biti optuženi?" "Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?"

Mate Granić: "Nama".

Ovaj dio razgovora okarakteriziran je kao panična strategija prikrivanja zločina i stvarne uloge Hrvatske u ratu u Bosni. A kreatori ove konstrukcije kao da su se opet izgubili u svojoj laži izgubivši iz vida podatak da je, prema njima prije (prvi navedeni stenogram) rušenja mosta Tuđman bio upoznat sa "elementima zastrašivanja", što god to značilo, vjerojatno se želi imputirati da je to bilo rušenje mosta, da bi Tuđman (prema drugom stenogramu) nakon rušenja mosta pitao tko je srušio most, te kome u vojnom pogledu, rušenje ide više u korist, kao da on to sam kao Titov vojni stručnjak ne bi unaprijed znao, da nije tragično bilo bi smiješno. No iz ovih navedenih dijelova stenograma ("Hoćemo li opet mi biti optuženi?" i "Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?") dade se iščitati strah Tuđmana da se ne dogodi upravo ono što se i dogodilo, pripisivanje vandalizma hrvatskoj strani, jer je on kao iskusni vojnik, general i intelektualac bio svjestan da je u trenucima nekontroliranog rata, oružjem i medijskom propagandom moguć svakojaki obrat, pa čak i heliocentrični, te bi to prepoznao svaki politički laik, a time se ova konstrukcija ruši kao kula od karata!

Naime, ekspertna analiza trojice zagrebačkih stručnjaka, diplomiranog inženjera kemije, 51-godišnjeg dr. Muhameda Sućeske i diplomiranog inženjera strojarstva dr. Ace Šikanića, obojica s Brodarskog instituta u Zagrebu, te diplomiranog inženjera strojarstva, 74-godišnjeg dr. Slobodana Jankovića, umirovljenog profesora i znanstvenog savjetnika na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (Janković je i sudski vještak, kojega je Tribunal u Haagu angažirao u slučaju suđenja generalu Tihomiru Blaškiću.) na rušenje Staroga mosta u Mostaru 1993. godine baca potpuno novo svijetlo.

Prema pokusu hrvatskih stručnjaka, aktiviranjem detonirajućeg štapina pod površinom vode dokazana je hipoteza da bi se u tom slučaju podigao stup vode identičan onome sa snimci rušenja starog mosta. Janković, Sućeska i Šikanić tvrde da je Stari most u Mostaru vjerojatno srušen upotrebom slične naprave kakvu su oni konstruirali za potrebe svojeg eksperimenta.

Snimke više snimatelja objavljene na TV-u, posebno snimke austrijske televizije ORF, koje je preuzela hrvatska televizija i videozapis BBC-a potvrđuju sumnju da most nije srušen granatama već eksplozivom postavljenim u njega, na snimkama koje je emitirala ORF 2 vidi se podizanje stupa vode do visine pola mosta istodobno kad se i u istočnom osloncu mosta uočava crni dim.

Dakle, uoči samog pada mosta na snimkama se ne vidi da je ijedan projektil baš tada pogodio most, ali se vidi vodoskok koji navodi na to da je aktiviran štapin eksploziva. Ova ekspertiza o rušenju Starog mosta, osim što je prva stručna ekspertiza na tu temu, prigoda je za poziv na širi razgovor, na raspravu, na sučeljavanje argumenata o tome što se zapravo dogodilo u ratu Hrvata i Bošnjaka. To je prigoda da danas, 13 godina poslije, sve karte bacimo na stol i analiziramo što se dogodilo.

Ali, ne iznoseći pseudoargumente: "Nisu to Bošnjaci radili jer mi gradimo, a ne rušimo" jer smo tu logiku slušali u Titovo vrijeme, nego činjenice. Usporedimo sve ratove na svijetu i odgovorimo na pitanje je li ikad zemlja optužena za agresiju na drugu zbrinula toliko izbjeglica s druge strane, liječila toliko tisuća ranjenika druge strane pa i iz istih tih ratnih borbi ne samo dopuštala nego i osiguravala u Zagrebu permanentnu nazočnost najviših predstavnika napadnute države. Slala i propuštala tegljače i tegljače oružja istoj toj drugoj strani. Ako hoćete, slala i propuštala kamione i kamione hrane državi i narodu što ga je navodno napala. Vidjeli smo kako se vrši okupacija sa srpske strane!

Ako ne vjerujete u prosudbu stručnjaka, prema priloženoj slici prosudite sami, jer slika govori tisuću riječi, a ova i više:



Da nismo odrasli u sustavu koji nam je stalno lagao, da nismo bili svjedoci morbidnih pretjerivanja o 700.000 žrtava Jasenovca, da nismo doživjeli da se pola stoljeća šuti o masovnom pokolju na Bleiburgu, pa da i nismo doživjeli to da je famozni svjedok s političkog suđenja Budiši i Čičku, Žarko Puhovski, danas postao mjera za zaštitu ljudskih prava (makar su na optuženičkoj klupi toga suđenja bila baš ljudska prava dvojice spomenutih), dakle, da nismo doživjeli da se istina preko noći prokaže kao perverzna laž, tada bismo na najnovija istraživanja o tome tko je srušio Stari most mogli odmahnuti rukom, napisao je Tihomir Dujmović.

Ekspertna analiza zagrebačkih stručnjaka u bošnjačkim medijima dočekana je sa podsmjehom, vjerujem lažnim i novim lažnim konstrukcijama, od kojih prednjači da su snimke rušenja mosta snimljene u Jadran filmu u zagrebačkoj Dubravi pod redateljskom palicom gen. Praljka (sic!), što dokazuje da gluposti medijske ofanzive bošnjačkih medija nema kraja, no istina je pak da je tajming prezentiranja ekspertne analize pomno određen, i to prije odlaska šestorice Hrvata u Hag, no to ne umanjuje njegovu prvobitnost, tj. da je dokaz istine. Novi trag istine u bošnjačkim medijima dočekan je prije svega sa strahom od suočavanja sa novom mogućom istinom, što se očituje u ironiji jednog bošnjačkog web portala koji je vijest prenio na sljedeći način:

Ničim izazvana grupa stručnjaka sa Brodarskog instituta iz Zagreba, predvođena Muhamedom Sućeskom, završila je i uskoro će u glavnom gradu Hrvatske objaviti "ekspertnu analizu".

Njome će svijetu valjda dokazati da je cijelu deceniju bio u zabludi i kako mostarski Stari most nisu srušile zločinačke granate barbara HVO-a, već "podmetnuta mina aktivirana iz muslimanskog dijela grada"

To su iste one kuhinje gdjesu se pripremale analize "stručnjaka" u kojima se spektakularnim scenarijima treba dokazati kako su, zapravo, sve zločine nad Bošnjacima i uopće u ovoj zemlji tokom 90-ih počinili isključivo oni sami!

Prije svega treba reći da ekspertna analiza zag. stručnjaka nije ničim izazvana, jer kako nazvati svo drvlje i kamenje na leđima hrvatskog nacionalnog bića koje trpi svu blamažu zbog "čudnih" politika!

Na kraju krajeva kada se cijela priča sagleda iz drugačijeg kuta, postavlja se pitanje vrijedi li uopće cijela ova rasprava, da li je ona dostojna jednoga mosta, ja mislim da jest jer priča je poprimila drugačije konotacije, izašla je van okvira rušenja ipak vojnog objekta, jer ne zaboravimo radi se o objektu koji nije bio obilježen, koji se makar u smanjenom obimu upotrebljavao kao vojni objekat, prelazilo se preko njega itd., a kada je to tako, onda takvi objekti prestaju biti kulturno zaštićeni spomenici, te zbog toga nisu zločin, a i svako rušenje u svrhu spašavanja i jednog ljudskog života po meni je odluka zdrava razuma. Priča i rasprava poprimila je konotacije političkih instrumenata, kao takva je nametnuta i po tome je neizbježna, što je žalosno.