Podmetanje "Mesića" Mesiću

Kažu da se Mesiću podmeće. Nakon već objavljenih kompromitirajućih snimki, svjetlo dana ugledale su nove snimke. Uoči predsjedničkih izbora 2000. godine mediji su odbili objaviti iste. Prvi puta Mesić je animirao nabrijane, a sada je na "Juru i Bobana" samo otvarao usta. Nova snimka i nije toliko kompromitirajuća kada se zna da je tada to bio dio folklora, ali uzimajući u obzir ono što danas govori onaj koji je tada ipak bio jedan od ključnih, a ne jedan od onih koji samo otvaraju usta, cijela priča poprima kompleksnije konture, pogotovo kada ono izgovoreno tada i danas po svojoj prirodi zauzima oprečne pozicije i kada se i danas radi o čovjeku iz "vrha".

Dosjetno, kakav je i sam predsjednik Mesić, on odbacuje sve ono što mu se "podmeće" i zapodijeva priču o tome tko mu smješta, kao da je to uistinu bitno. Osim njemu, bitno, širem puku nije odakle su snimke potekle, jer očito je da te snimke postoje, one su neminovnost, i njihov značaj neovisan je o tome kada su objavljene. U demokratskom okruženju, kakvim se naziva ono hrvatsko političko, u potpunosti je legalno i legitimno uzajamno iznošenje "prljavog veša" političkih oponenata, te u tome nema ničeg spornog. Svejedno kažu da se Mesiću podmeće. No što mu se podmeće? Jer, to što mu se tobože podmeće priznao je i sam Mesić, a kada se uistinu nešto podmeće, tada pojam te riječi pobliže označava insinuaciju sa svrhom diskreditiranja, no u slučaju objavljivanja Mesićevih snimki ne radi se o insinuiranju - autentičnost snimke, njena sadržaja jest potvrđena, tako da priča o podvaljivanju "Mesića" Mesiću ne drži vodu.

Kompromitirajuće snimke predsjednika ne čine nevjerodostojnim zbog toga što je kafkanski promijenio obličje, po tko zna koji put, svoj stav i mišljenje, poglavito o ustaštvu, već što se on tada, svojedobno pretvarao da je netko tko nije, ili to pak danas čini, mi to ne znamo!
Prema riječima predsjednika, "Mesića" mu podmeću oni koji su se nedavno, citiram: "okupili na balu vampira."! Takve teške i uvredljive riječi kojima se i 90-tih služio, a to su snimke navlastito dokazale, Mesić je svojom zubatom konstrukcijom htio prokazati one koji će ulaskom u sabor, na idućim izborima, zatražiti i pokrenuti postupak protiv Mesića zbog veleizdaje - riječ je o strankama koje su na skupu od 10. prosinca, simbolično na dan spomena smrti prvog hrvatskog predsjednika, utvrdile svoju državotvornu politiku suverenizma, temeljenu na političkoj misli samosvijesti dr. Tuđmana.

Kada se cijela priča sagleda iz drugoga kuta, nameće se, sama po sebi, koja i nije nemoguća, dapače, teorija od koje se ledi krv u žilama. Radi se o sljedećem; priroda čovjekova duha takva je da on sumnja do granice prihvatljive vjerojatnosti, prihvatljive čovjekovu duhu, što ne znači da se iza te granice ne može nalaziti nešto prihvatljivo, a u takvo iskušenje, do sumnje, čovjeka dovode teorije zavjere koje upravo prelaze, zbog svoje doze nevjerovatnosti, granicu čovjeku prihvatljive vjerojatnosti; ono što u biti želim reći, a vezano uz snimke Mesićeve govorancije jest:

sve upućuje na jednu stvar. Kada je Mesić kao glavni protagonist, prvi među njima, politički pokretač detuđmanizator, jedan od glavnih kotača mehanizma procesa detuđmanizacije, "nabrijanima" poručivao da su Hrvati 41. pobijedili, iako je zdravom razumu jasno da je nemoguće pobijediti na početku rata, možda je time upravo, retroaktivno doduše, dokazao svoju doslijednost u jednome, a to je detuđmanizacija. Naime osnutkom Hrvatske, u počecima njenog osnivanja, a i svo vrijeme do tada, u Hrvatskoj, Jugoslaviji vođena je politika negiranja hrvatske državnosti, njena suvereniteta, u čemu su tajne obavještajne službe tzk. državne sigurnosti vodile tajni rat protiv suprostavljene strane, koji nestankom Jugoslavije, a osnutkom Hrvatske nije mogao, niti je nestao, samo se još podmuklije preformulirao. Dio toga nevidljivog tajnog rata protiv Hrvatske zasigurno je i kompromitacija nove Hrvatske u očima svekolike međunarodne zajednice, čega je zasigurno dio i Mesićeva govorancija u dijaspori. Da je tomu tako navlastito dokazuje sadašnja detuđmanizatorska politika političkog čudovišta Stjepana Mesića, koja pokazuje svu njegovu doslijednost u besramnom procesu detuđmanizacije. Drugim riječima Mesićava afirmacija fašizma bila je početak nove borbe protiv nove samostalne Hrvatske.

Jedna od stvari koja bi cijelu priču trebala, a podmetnuta je kao buba u uho, opravdati ili umanjiti, čin je prebacivanja loptice na drugu stranu. Naime u Stankovićevoj nedjeljnoj emisiji, podosta odmaknuto od dane teme, što ostavlja dojam nečega što se treba obaviti, iz konteksta izvučen govor Franje Tuđmana, gdje on tvrdi da je Hrvatska u određenom povijesnom trenutku htjela zavladati, kulturno i na svaki dugi način ni manje ni više nego Srbijom trebao bi zatvoriti kakti usta upravo glavnim protagonistima tuđmanizma, kao glavnom klikom koja Mesiću podmeće "Mesića", no ta sporna izjava izvučena iz konteksta govora Franje Tuđmana, a sjetimo se da su sporni Mesićevi govori dužine i od po dva tri sata, ni približno nije skandalozna kao ona Mesićeva, te ona ni na koji način ne umanjuje bit i značaj Mesićeve govorancije, afirmacije i veličanja fašizma. Bio je to jeftin i proziran ćorak.

Razmišljajući o snimkama Mesićeve afirmacije fašizma, o njegovim opravdanjima istog, među inim Mesić je rekao da je svojedobno po dijaspori govorio ono što su slušatelji htjeli čuti, no prava istina je da je govorio ono što je on nalogodavački htio da "nabrijani" čuju, odašiljući poruku međunarodnoj zajednici kompromitirajući pritom Tuđmana i njegovu politiku. Da su "nabrijani" bili nabrijani, i nisu, naime na snimci se jasno čuje, bolje rečeno ne čuje ništa, tj. da ti nabrijani i nisu toliko nabrijani, osim ako tišina i muk, te pokoji zalutali, po zvuku posrnuli pljesak nepozornog slušatelja koji je počevši pljeskati ubrzo to prestao činiti, za Mesića ne predstavlja pojam općeg meteža, što potonju teoriju samo čini uvjerljivijom - oduševljenja Mesićevim govorom nije bilo, dakle.

Da je Mesić uistinu htio kompromitirati Tuđmana svojim govorom govori i to da je on kao suradnik VII. Odeljenja UDB NRH, znao da hrvatsku emigraciju ne čini samo ona ustaška, već i ljevičarska, te ljudi koji su iz Kroacije otišli upravo zbog takvih politika i ljudi kao što je Stjepan Mesić, ljudi političke neobojenosti, željni slobode življenja i izražavanja.