U Hrvatskoj ne postoji politički marketing

Izbori su javni natječaj kojim se odabiru političke opcije i ideje koje predstavljaju političari, a budući da se političari ne prodaju sami od sebe, što bi nekima u našem neizgrađenom društvu kultova čak i uspjelo, nastupilo je vrijeme "političkoga marketinga". Politički bi marketing u svakome slučaju trebao biti proces demokratskog uvjeravanja, a ne oblik psihološke spinovske manipulacije svijesti i ponašanja ljudi, pobuđivanja niskih pobuda, licemjernih privlakuša i sl., čega smo trenutno svjedoci.

Koliko je hrvatski politički marketing doista na razini demokratskog uvjeravanja da se iščitati iz instrumenata političke reklame kojima smo obasuti u ovo bipolarizirano predizborno vrijeme, a koji se, svojstveno tranzicijskim zemljama gdje su politički marketing i izborna kampanja kao utanačena strategija još uvijek u embrionalnoj fazi, nažalost velikim postotkom svode na tendenciozne ankete i de facto oglašavanje besadržajnim plakatima koji pak više sliče reklamama zubnih pasti.

Naime, koliku primjerice jumbo plakati, kod kojih je HDZ pak napravio korak naprijed, na koje se potroše stotine tisuća kuna u predizbornom razdoblju, uistinu imaju moć mijenjanja postojećih stavova birača ili privlačenja nepolitiziranih, neopredijeljenih, konformnih pojedinaca birača da glasaju za opciju koju pojedini plakat reklamira, nije potrebno zaključivati.

Pored nedostatka stvarnog političkog marketinga koji bi iznjedrio uvjetno rečeno najbolju političku opciju, hrvatska predizborna politička scena postaje manevarski prostor improvizacije predizborne političke utakmice bez "mainstream" tematiziranja, što za posljedicu ima glasačku konzistentnost biračkoga tijela temeljenu na njihovim ranijim uvjerenjima, nažalost često ideološkim, koja se odnose na prošlost, povijest, moral, pravdu, osobne moralne stavove i opredijeljenja, a što prikriva prave sposobnosti, odnosno nesposobnosti određene opcije za vođenjem društva. U tom kontekstu SDP bi glasove sakupljao ukidanjem vjeronauka, a HDZ isticanjem svoga "hrvatstva" u UN-ovoj skupštini.

Nepostojanje političkog marketinga u Hrvatskoj po uzoru na "zapad" možda i nije toliko pogubno, jer prostor na kojemu živimo kao skup osobina koje ga i čine takvim kakav je, jednostavno diktira pravila koja dakle po svome iskonu niti ne mogu biti nalik na "zapad", no to pak ne znači da se politički marketing i u Hrvatskoj ne može razviti po uzoru na onaj ekonomski koji svoje ishodište ima u artikuliranom postojanju tržišta koje bi u slučaju onog političkog svoju pažnju usmjeravalo ka biračima kao konzumentima politike.

Tek kada hrvatska politika u svojoj ukupnosti, koja obuhvaća dakle i izbornu, odnosno predizbornu reklamu dosegne tu razinu djelovanja moći ćemo govoriti o stvarnom hrvatskom političkom marketingu kao sredstvu stvaranja uvjeta za prevlast racionalnih mjerila u politici, potpunom demokratskom ostvarenju društva i glasanju kao izrazu moći, a ne priznanju nemoći.