Milanović čeka Godota

srijeda, 19.12.2007.


u očekivanju Godota



U Beckettovoj drami u dva čina glavi likovi Vladimir i Estragon cijelo vrijeme čekaju Godota u nadi da će im njegov dolazak donijeti svijetlo u život. Tako i Milanović. U U očekivanju Godota glavni likovi Godota nisu dočekali, a nakon Mesićeva blagoslova Sanaderu, Milanović svoga Godota uporno i dalje čeka nadajući se očigledno neprežaljenoj tituli mandatara nove hrvatske Vlade. Uz nadobudni optimizam, do sada je čekao uzdajući se u Mesićevu fingiranu politiku, a od sada u Sanaderov neuspjeh okupljanja saborske većine, koji je iz dana u dan neizgledniji.

Mandatar je onaj koji osvoji najviše manadata - logično. Naš Ustav po tom pitanju nije izričit, no postoji i nešto što se zove demokratska praksa i demokracija kao ideja kojom se naglašava društveno politička i pravna organizacija države između ostalog. Sukladno modernoj demokratskoj praksi i demokraciji, mandatar za sastav vlade postaje onaj koji na parlamentarnim izborima osvoji najviše mandata, makar i jedan više od glavnog oponenta. Što je pošlo po krivu kada se toliko čekalo da Sanader po zasluzi otpočne "bitku za sabor" - ništa, neki izgleda nisu mogli suspregnuti navrle emocije i razočaranje pri čemu su se znali i dobro zaigrati gubeći osjećaj za stvarnost mješajući profesionalne i osobne obveze ili interese, prokazujući pritom svoj skriveni pseudodemokratski karakter.

Predsjednik Mesić, unatoč svojim neskrivenim htjenjima i željama, počesto i ridikulnim idejama, čestitao je Sanaderu barem kao relativnom pobjedniku izbora, kako ga je pritom nazvao, no Milanović je na spomen priznanja poraza SDP-a odrješito poručio kako čovjek poput Sanadera ne zaslužuje čestitke. Taj vječni optimist, kako ga prozvaše ovih dana, ustvari nastavlja legitimno lupati glavom o zid, jer za njega još nije gotovo. Da se teško miri sa porazom periodično pokazuje u svakom svom javnom nastupu popraćenom poklicima, i to ne samo kao da izbori nisu gotovi, već kao da ni predizborna kampanja nije gotova - prije izbora Sanadera je doveo u vezu sa Miloševićem, a poslije; HDZ sa srpskim radikalima.

Milanović je u očekivanju svoga Godota demokraciju prercipirao jedino kao ideologiju koja se može filozofski izvrtati čak i u smjeru revolucije kojim je postizborno gerilski pošao, i to stvarajući uz predsjednika Mesića novu "demokratsku" praksu po kojoj postizborno vrijeme sastavljanja nove vlade treba nalikovati na opći kaos u kome se po novome trebaju obračunati političke vještine i sposobnosti igrača završene političke izborne utakmice u kontekstu umješnosti koaliranja i prikupljanja famoznih 77 zastupnika potrebnih za imenovanje mandatara, dočim se svjesno zanemaruje smisao demokratskih izbora i biračka volja sazdana u 10 mandata više u korist HDZ-a koji daju prvenstvo pokušaja sastavljanja vlade. Nastavi li Milanović sprovoditi ovakvu politiku "čekanja Godota" ne gine mu političko samoubojstvo. Za razliku od Beckettovih Vladimira i Estragona koji su uslijed ludila čekanja Godota samoubojstvo vješanjem promišljali svjesno, Milanoviću će ono doći nesvjesno.