Registar hrvatskih branitelja: moj obračun s Registrom

utorak, 13.04.2010.

Ne, priča o Registru nije dio priče o detuđmaniziranju i odhrvaćivanju društva i naroda, upravo suprotno. Ili o huškanju na "povlastičare". Ne. Jasno je svima da nema tu nekih povlastica, ali činjenica je da ipak postoje. Pa ako netko nije zaslužio Čunga Lungu, nije ju zaslužio. Stvar je u principima i moralu.

Tema registra hrvatskih branitelja nije društveno politički spin i instant instrument korišten u dnevno političke svrhe s ciljem odvraćanja od ekonomske situacije u državi, kako se cijela situacija interpretira ovih dana. To je društveno politički problem koji se nalazi na isto tako društveno političkim marginama već godinama. A jednom mora započeti i epilog te priče. Kada god da započne oni koji su stvar i pozicionirali na margine uvijek bi posegli za tim quasiargumentom.

Da je Hrvatska uređen sustav institucionalnog rješavanja problema, priča da nelegalna i kriomična objava Registra hrvatskih branitelja vrijeđa, bila bi istinita! Jer uistinu, u hipotetskoj situaciji naše institucionalne izvrsnosti ispada kao da se radi o kriminalnoj bagri koju treba prokazati, u koju treba uprijeti prstom ili u gorem slučaju pokazati joj prst, onaj srednji. Dakle nitko normalan se ne slaže sa objavom imena hrvatskih branitelja na ovakav način - u hipotetskoj situaciji uređenog institucionalnog rješavanja problema, to je valjda svima jasno.

Samo što; gospodo, mi ne živimo u takvoj državi - toga su najsvjesniji branitelji koje najjače mlate jedra hrvatskih institucijalnih vjetrenjača, a da na kraju ne ostvaruju ni svoja zaslužena prava. I sada bi mi i oni trebali vjerovati da će isti ti ljudi rješiti problem Registra?! Zbog toga su branitelji prvi koji su za objavu (legalnog) Registra – ne smećite to s uma. To navlastito pokazuje inicijativa na online društvenoj mreži samih branitelja (možda nije relevantna ali je svakako znakovita) da bez ustručavanja i sa ponosom obznane svijetu da su bili hrvatski branitelji. Branitelji su u tome jedinstveni i podjele među njima nema. Branitelji se dijele samo na one koji ih predstavljaju i one koje se predstavlja.

Dostojanstvena objava imena branitelja temeljena na javnom političko-društvenom konsenzusu javnosti (javnost je već za), politike (Vlada se nećka, jer ipak se radi o biračkom tijelu) i branitelja (branitelji su za, njihovi predstavnici u sprezi politikom uglavnom ne) čista je iluzija. A nisam siguran da bi i u tom slučaju polemika prošla glatko. Jer uvijek postoje oni kojima je to škakljiva tema bliska temi "biračke potpore", pa za sobom jeftinim parolama, primjerice o izdaji nacionalnih interesa, povuku i lakovjerne hrvatske domoljube, kako bi njihova strana priče dobila na težini i značajnosti.

Načelno, svatko razuman i dobronamjeran složit će se da uistinu nelegalan način objave Registra i nije način i da je takav rasplet priče o Registru najgori mogući rasplet. Međutim, možemo moralizirati od nemila do nedraga i zgražati se nad tim gerilskim i nelegalnim činom građanskog neposluha, koji je za osudu zbog svoga karaktera. Ali, bez obzira na možda i skrivene i zlurade motive objavljivača Registra, nažalost, naša surova realnost je da je ovakav način možda jedini način rješavanja problema. A sto i više tisuća ljudi u državi sa nezasluženim i nezarađenim statusom branitelja jest problem, moralni, principjelni i novčani.

Od siječnja 1999. do kraja 2009. broj branitelja na popisima ministarstava obrane i unutarnjih poslova povećao se za 115.365 – sa 386.301 na 501.666 branitelja! Mene kao Hrvata, građanina i pripadnika zajednice u kojoj živim - dakle pripadnika javnosti to interesira i nije mi svejedno. Samim time; to je onda javni interes. Najbolji argument u prilog tome javnom interesu je 60 000 000 pregleda stranice www.registarbranitelja.com u samo pet dana - ljudi žele znati.

Iako ne bih dovodio u vezu registar branitelja sa u javnosti istaknutim popisima ljudi bivše države, jer registar branitelja karakterno je drugačiji od tih popisa, za apsolutnu sam transparentnost popisa društvenog, političkog i povijesnog značaja. To uključuje i popis pet privilegiranih skupina bivšeg režima - partizane, UDB-aše, JNA "funkcionere" i kolaboracioniste komunističkog jugoslavenskog sustava. Samo bih napomenuo da sam ZA takvu transparentnost i objavu ali neovisno o međusobnom odnosu tih popisa. Jer logika kojom sam primjerice za objavljivanje plaća svih zaposlenih u Hrvatskoj samo ako se objavi i popis svih mirovina u Hrvatskoj u stvari nije logika. To su odvojene priče.

Isto tako, bitno je istaknuti da uzrok naše realnosti gerilskog rješavanja problema (Zar je to nešto novo u našem društvu, i kod doktora se ide gerilski.) nije čak ni onaj tko je Registar objavio, nego "država" (iako nije isključeno da ga je sama "država"(Vlada, bivši/sadašnji predsjednik) objavila) koja je dovela do takvog stanja da nešto što je moralno, odnosno normalno i očekivano postaje nelegalno, a time karakterno sumnjivo i fingirano, te podložno između ostalog i insinuirajućim i paranoičnim interpretacijama kakve haraju osobitno unutar dijela nacionalno osjetljivog kruga Hrvata, koji svaki napor u pokušavanju rješavanja problema karakteriziraju kao nerazumijevanje situacije i napad "crvene politike" na "hrvatsku stvar". A u biti je stvar samo u drugačijem mišljenju i pogledu na istinu i dignitet Domovinskog rata, i zaštitu istih. U tom kontekstu sam i ja dio crvene politike onda. A valjda ja sam najbolje znam tko sam. Jesam crven, ali samo ispod kože.

Mnogi sa nelegalnom objavom registra, koja odaje negativan karakter upravo zbog svoje nelegalnosti, poistovjećuju objavu na legalan i dostojanstven način želeći i takvu objavu prikazati nepotrebnom i negativnom. Valjda misleći da na taj način štite hrvatske interese, bar je to izgovor. A koji je to hrvatski interes u skrivanju lažnih branitelja ili ne objavljivanju imena čestitih ljudi koji se nemaju čega stidjeti u svome državotvornom učešću?

Kažu: "doći će do linča hrvatskih branitelja, otpočet će lov na vještice" – apsolutno, lov na vještice i treba početi, ne na branitelje, na vještice među braniteljima. Ili recimo; Savo Štrbac će pročitati imena hrvatskih branitelja i oni će se preko noći naći u brojim optužnicama. Pa dame i gospodo, Savo Štrbac odavno posjeduje Registar hrvatskih branitelja. Zar to nije očito iz dosadašnje zapadne politike ucjene Hrvatske haškim optužnicama pri ulasku u EU, čiji je Štrbac bio sukreator? Ili, neće hrvatski branitelji moći u Srbiju jer će ih srpski granični policajci provjeravati da li su bili branitelji pa maltretirati zbog toga ako jesu – jako neuvjerljivo. Najbolji vic na kraju je da će država sama rješiti problem. Kažu; osnujmo komisije! Ma dosta nam je komisija – komisije su samo novi kanal mistifikacije problema.

Budimo realni i nemojmo se zavaravati hrvatskom institucionalnom sposobnošću rješavanja problema – iluzorno je očekivati da će "država" pokušati na bolji i ljepši način postaviti stvari na svoje mjesto. Kao da nije svih ovih godina imala priliku. Prilika je postojala, ali ne i volja. Razlozi bezvoljnosti su brojni. Kada znamo da je braniteljski popis dio popisa biračkoga tijela vlasti, stvar postaje jasnija. U simbiozi vlasti i predstavnika branitelja ta već iluzija za institucionalnim rješavanjem problema jako je blijeda.

Objava Registra, makar nelegalna, iako je upitna i ta nelegalnost jer hrvatski zakoni o osobnim podacima koji u Hrvatskoj priječe objavu Registra nisu mjerodavni i u SAD-u gdje su objavljeni, gdje oni zapravo time postaju samo obična informacija, stvorila je pritisak kojim će se morati sinergijski stvoriti napori u pronalasku konsenzusa oko ovog društveno političkog pitanja.

Bez obzira na mogućnost postojanja skrivenih namjera i ciljeva objavljivača Registra, mudro bi bilo s obzirom na to situaciju okretat ka rješavanju stvarnog problema. Dakle jedinu svrhu objave istog tražiti u kontekstu rješavanja problema, a ne paranoično se natjecati u otkrivanju, zapravo pesimističnom smišljanju potencijalnih opasnosti koje vrebaju objavom imena hrvatskih branitelja po "hrvatsku stvar". Ali, prije svega treba se izdići iznad samoga sebe, svojih uokvirenih i šablonskih pogleda na stvar i prihvatiti da problem uopće postoji.

U tom kontekstu Registar hrvatskih branitelja možemo gledati i kao povijesni dokument koji društvu nalaže zadaću odavanja počasti svakome koji je dio svoga života ugradio u slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Ako to možemo svakom tom branitelju učiniti ponaosob - imenom i prezimenom, stvar je puno veća. I ne može me nitko uvjeriti i pokolebati u mišljenju da je moja želja za saznanjem imena vukovarskog branitelja, oca hrvatske književnice Ivane Simić Bodrožić, čin izdaje.

Izdaja je šutjeti o tome.