Stjepan Mesić: 2000. - 2010. - 201?

nedjelja, 28.02.2010.

Sad kad je otišao, s Pantovčaka u Grškovićevu, Mesić je i doslovno promijenio samo adresu. Svih ovih godina mnogi su uviđali njegovu prljavštinu i sada se ne libe o njoj i govoriti. Bit će zanimljivo pratiti daljnji Mesićev politički put i rad. Vjerujem da ga neće manjkati.

Mesić i ustavni okviri

Rezultat demokratskog odabira predsjednika počiva na izbornom legitimitetu jer se njime predočuje slobodna volja građana koja kao takva potvrđuje određeni izbor. U tom kontekstu taj legitimitet odnosi se prije svega na predsjedničke ovlasti određene Ustavom RH. Te formalne ovlasti daju predsjedniku stanovitu moć, ali pored njih predsjednik posjeduje i neformalnu moć. Ta neformalna moć, moć je koja proizlazi iz duha moralne vrijednosti funkcije predsjednika kao državničkog i društvenog autoriteta i korekriva. Upravo zato sto je neformalna nema i ne može imati svoj izvor u formalnosti, u izbornom legitimitetu, a kao takva otvara mogućnost velike zloupotrebe jer ovisi isključivo o osobi koja ju posjeduje – predsjedniku.

Drugim riječima; snaga koju pruža predsjednička funkcija kroz svoj neformalni aspekt onakva je kakvom ju učini predsjednik i ovisi o ideološkom svjetonazoru, društvenom i političkom određenju predsjednika, ali i o predsjedniku kao osobi. Tako posložene stvari nisu problem same po sebi, one problem postaju kada ih se počne iskorištavati. Dakle kada govorimo o neformalnoj moći predsjednika RH nalazimo se na skliskome terenu jer ta moć često može biti izokrenuta i zloupotrebljena.

A to je Mesić konstantno činio - kada se osvrnemo na desetljeće Mesićevog predsjednikovanja razvidno je da je taj neformalni aspekt funkcije predsjednika Mesić najviše koristio. Glavnina njegovog političkog opusa počivala je na akumulaciji političke moći sa tog izvora. Da se držao svojih ustavnih ili objašnjenih neformalnnih "ovlasti" koje proizlaze iz moralne vrijednosti predsjedničke funkcije vjerojatno ga hrvatski puk ne bi toliko često viđao. U tom smislu Mesić se zaigrao i zaboravio da je Hrvatska u jesen 2000. promjenom Ustava prešla sa polupredsjedničkog na parlamentarni sustav, čime je zbunio javnost.

Prostije rečeno, Mesić je konstantno iskakao ne samo iz ustavnih okvira nego i okvira neformalnih ovlasti predsjednika i to samo i jedino sa svrhom provođenja svojih, najčešće ideoloških pogleda na svijet. To je često činio obračunavajući se sa svojim neistomišljenicima na dnevnopolitičkom planu , a nerijetko i sa apologetima davne i ne tako davne prošlosti, obično minimalizirajući rezultate i zasluge Tuđmana za pobjedu u Domovinskom ratu i demokratizaciji Hrvatske ili veličajući hrvatski antifašizam kroz pravdanje partizanskih zločina, što je za hrvatski antifašizam zapravo pogubna formula održavanja hrvatske antifašističke reputacije.


Fašizam i Tuđman – Mesić i opstanak

Kada bi se iz opusa vladanja bivšeg predsjednika izuzele etape njegovog neformalnog djelovanja postavlja se pitanje što bi od njega ostalo? Postavlja se i pitanje da li je onda svrha takvih dnevnopolitičkih prepirki i afera u stvari bila recept Mesićevog opstanka? Dakle, kako bi se održao, Mesiću je bio potreban neprijatelj. U tom smislu za svoje glavne neprijatelje koje je međusobno isprepleo, pretpostavio je fašizam, odnosno ustaštvo (op.a. u 21. stoljeću), te sve ono sazdano u Tuđmanovom liku i djelu i njega samog.

Fašizam mu je dobro poslužio. Sam ga je rehabilitirao stvaranjem društveno političkih mini kriza, metodama dramatičnog, simplificiranog (poznati predsjednikov šarm) i personificiranog komentiranja na ideološkoj razini događaja koji nisu ni od kakve ili su male važnosti za naš svakodnevni život, a sve kako bi za ono što čini imao dobar alibi i zeleno svijetlo. Na tome tragu postaje jasnije zašto su se neki ljudi i događaji tumačili baš kroz fašizam, zašto se isti etiketiraju tom groznom etiketom još uvijek, odnosno što je i tko stvara u biti "nepostojećeg" neprijatelja (op.a. uvijek treba podsjećati na problematiku fašizma ali nikako ne na način, u mjeri i zbog svrha kojih je to Mesić činio). Da je Mesić predsjednik i sada; "kukasti Križevci" bili bi top tema ureda predsjednika. Na TV-u bi Mesić držao povijesna predavanja, dijelio bi Hrvate na ustaše i partizane, a sve svoje neistomišljenike povezao bi upravo sa samim izgrednicima, barem na misaonoj i ideološkoj, ako ne i izravnoj razini.

Drugi njegov neprijatelj potreban za politički opstanak, Franjo Tuđman, na čijim je potenciranim pogreškama Mesić svojim jeftinim emocionalno mobilizirajućim parolama ostvario izbornu pobjedu (2000.), višestruko je bio bitan. Najprije je kroz Tuđmana, odnosno proces detuđmanizacije Hrvatsku morao prikazati kao izoliranu i nedemokratsku državu, da bi potom sebe pretpostavio kao onoga koji mijenja te stvari na bolje, kao onoga koji Hrvatsku vodi iz međunarodne izolacije i onoga koji Hrvatsku demokratizira.


Detuđmanizacija

Detuđmanizacija je bila i Mesićev osobni obračun sa nekadašnjim stranačkim šefom Tuđmanom. Nekada je naziv tog procesa – "detuđmanizacija", bio skrivan, a u Grlićevom i Mirkovićevom filmu "Novo, novo vrijeme" Mesić više ni ne krije naziv procesa u kojemu je imao glavnu ulogu. Detuđmanizacija je riječ koju sada otvoreno koristi.

Kada izlaskom iz HDZ-a pod opravdanjem neslaganja sa politikom prema BiH u vrijeme sukoba Hrvata i Bošnjaka nije uspio svrgnuti vlast, želeći se domoći iste, nastavio ju je svrgavati političkim djelovanjem kroz laži i optužbe. Da stvar bude gora, glavne optužbe na račun Tuđmana bile su stvari koje je on kao visokopozicionirani provodio, smišljao i vjerojatno naređivao.

Mesić je Tuđmana optužio za koketiranje sa ustaštvom, a sam je poticao ustaštvo (op.a ovih dana rekao je da je on podlegao atmosferi, a snimke iz razdoblja 90-tih govore da je on zapravo stvarao tu atmosferu), optužio ga je za tajne račune i pokradeni iseljenički novac, a sam je skupljao taj novac i vodio brigu o njemu, optužio je Tuđmana za pretvorbu i privatizaciju, a sam je bio dio te visoke politike, i ono glavno, optužio je Tuđmana za podjelu BiH i agresiju Hrvatske na BiH, koja da je uistinu i postojala i sam bi bio njen sudionik.

Možda jedina pozitivna stvar koja je proizašla iz tog Mesićevog obračuna sa "90-tima" i procesa detuđmanizacije prije svega je skidanje krune sa umišljenih i bahatih hadezeovskih glava koje su mislile da ce Hrvatskom svojim napuhanim domoljubljem vladati za svagda, čast iznimkama. Mislili su da su Bogom dani i da nemaju rok trajanja – prepoznatljiv komunistički obrazac.

Nakon 2000.godine, ponešen predsjedničkom moći, nastavio je sa politikom laži i optužbi na račun Tuđmana - što iz obijesti jer 90-tih nije uspio preuzeti apsolutnu vlast od Tuđmana, što iz stvaranja podloge za prezentiranje sebe samoga kao političara novoga smjera koji Hrvatsku izbavlja iz izolacije i sl..


Mesić izvodi iz izolacije i demokratizira?

Treba reći da je situacija Tuđmanove politike očuvanja suvereniteta samo u Hrvatskoj nazvana državnom izolacijom. Izolacija podrazumijeva sankcije. Ja ih se ne sjećam. Jedina prava sankcija Hrvatskoj bila je zabrana uvoza oružja 1991. godine. Istine radi, najzaslužniji za nju bio je savjetnik dosadašnjeg predsjednika Budimir Lončar. Uz potporu britanske politike, Budimir Lončar molio je Vijeće sigurnosti 1991. godine da Hrvatima ne dozvoli da se naoružaju kako bi se branili od svesrpske agresije.

Isto tako, da je Hrvatska uistinu bila međunarodno izolirana zbog Tuđmana, nikada ne bi ostvarila vojnu pobjedu i svjetsko međunarodno priznanje cjelovitosti i neovisnosti. Međutim, istina je da se Tuđman u drugoj polovici 90-tih našao u političkoj izolaciji. On kao političar, državnik i vođa. I to prvenstveno zbog nepopustljive politike međunarodnim interesima i utjecajima, a poradi očuvanja hrvatskih nacionalnih interesa. Koje je Mesić hrvatske nacionalne interese štitio? Ne, on nije štitio hrvatske nacionalne interese - danas to zovemo otvaranje svijetu, odnosno u Mesićevom slučaju; izvođenje iz izolacije.

Da je Mesić uistinu Hrvatsku izbavljao iz međunarodne izolacije, Hrvatska ne bi imala ovakav nezavidan položaj u regiji, osobito kada je riječ o srpsko hrvatskom odnosu, koji je u posljednjih 10 godina u najlošijem stanju. Isto tako, ono najvažnije - Hrvatska bi već bila pripadnik europske zajednice naroda. Da je Hrvatsku izveo iz međunarodne izolacije bez obzira na ekonomsku krizu investicije u Hrvatsku rapidno bi porasle, itd.. A što se Mesićevog demokratskog karaktera tiče; on se najbolje očituje u njegovom javnom "učenju" novinara novinarskom poslu. Isto tako, da je Mesić demokratizirao Hrvatsku, ne bi bili progonjeni, zatvarani i ubijani njeni novinari, smjenjivani urednici informativnih emisija, ne bi na ulicama glavnoga grada bili ubijani nedužni ljudi, i još štošta drugo.

Kako bi Hrvatsku demokratizirao i izveo ju iz izolacije morao ju je za početak tamo i odvesti - kao što sam rekao, Mesić je to činio lažima, optužbama i obmanama. Primjerice; sa tom svrhom, samo nekoliko godina od završetka rata, sa adrese Ureda predsjednika RH u Haag bezočno je poslao opskurnih 666 transkripata, te 19.500 dokumenata na više od 100.000 stranica iz arhiva MORH-a, a potom je u Haagu svojim prvo tajnim svjedočenjem (jos uvijek se ne zna kao svjedok koje strane u postupku) optužio Tuđmana i ondašnje državno vodstvo za politiku podjele BiH. Tek kada je tako postavio stvari, Mesić je mogao nastupiti kao izbavitelj.


I poslije Mesića Mesić, ali sa strahom i nervozom

Sad kad je otišao, sa Pantovčaka u Grškovićevu, Mesić je i doslovno promijenio samo adresu. Pošto je njegov rad ionako u velikoj mjeri bio neformalan, to što više nije predsjednik ne sprječava ga da nastavi istim putem. Pogotovo sada kada je instalirao svoj kontinuitet kroz savjetnike novoga predsjednika.

Jedina razlika do sada biti ce u tome da je Mesić prestankom predsjednikovanja ipak izgubio dio moći. Strah i nervoza koji su ga doveli do reakcije, primitivnog ispada u intervjuu RTL-ovoj televiziji znak je da je toga svjestan - svjestan je da su ljudi svih ovih godina uviđali njegovu prljavštinu i da se sada ne libe o njoj i govoriti. Biti će zanimljivo pratiti daljnji Mesićev politički put i rad. Vjerujem da ga neće manjkati.