Ne za NATO!

četvrtak, 08.11.2007.

Kada su Mesić, Sanader i Šeks javno ustvrdili da o ulasku RH u NATO savez prema Ustavu ne moraju ništa pitati građane doslovno su lagali. Naime, prema članku 86. Ustava RH, predsjedniku i Vladi otvorena je mogućnost da raspišu referendum o pitanjima važnim za "neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Hrvatske", u slučaju da ga zatraži deset posto birača u RH. U tom smislu važno je napomenuti da gotovo 80 % građana smatra da bi Vlada trebala raspisati referendum o ulasku u NATO (prema telefonskoj anketi, koju je za Večernji list provela agencija Metron) kao i to da je ulazak RH u NATO strateški državni cilj, koji ima značaj temeljnog nacionalnog interesa, jer je riječ o sudbonosnoj odluci - o ratu i miru. Dokaz značajnosti nedvosmisleno je i činjenica da je osnovan i Državni odbor za članstvo u NATO-u, u kojem su zastupljeni članovi Vlade i vladajuće stranke, i istaknuti pripadnici parlamentarnih opozicijskih stranaka. Pametnome dosta. Izbjegavanje referenduma, uzgred, kojeg su provele naše susjedne zemlje Slovenija i Mađarska, dokaz je da imamo vlast iz naroda ali ne i za narod.

Hrvatska je svoj put u NATO započela prije sedam godina, ulaskom u Partnerstvo za mir 25. svibnja 2000. godine. Taj proces traje, dakle, već duže vrijeme. Široj javnosti je apsolutno nemoguće dokučiti što NATO donosi, tj. odnosi. Komunikacija sa građanima ne postoji, vjerujem, upravo zbog prikrivanja onoga što NATO većinom odnosi.

Prvo što NATO savez odnosi jest suvereno pravo odlučivanja, dio suvereniteta, jer u NATO kao političku organizaciju ulaze države, a ne samo njihove vojske. Tako od 2000. Hrvatska sudjeluje u strukturama NATO-a, preko "Partnerstva za mir", aktivnostima NATO-a putem Godišnjeg akcijskog plana (MAP) te sa 150 vojnika u mirovnoj misiji ISAF u Afganistanu, u čemu je očigledno da je pravo odlučivanja, suverenitet uskraćen jer u protivnom nema stvarnih razloga upućivanja hrvatskih vojnika u "demokratizaciju" Afganistana. Kažu da NATO u Afganistanu vodi isturenu obranu, što je apsurd. Kažu da niti jedna država u sastavu NATO saveza ne mora sudjelovati u nekoj vojnoj operaciji, ukoliko to ne želi (Grabar Kitarović). Analogno tome slijed elementarne logike upućuje na pitanje: koji je onda uopće razlog postojanja vojnog saveza, kad se može odbiti sudjelovanje u nekoj vojnoj operaciji? Često se ističe da su hrvatski vojnici u Afganistanu dragovoljno, što je istina, a što se pak želi prikazati kao da je mirovna misija ISAF-a dragovoljna, no činjenica je da je "Afganistan" zadatak koji se mora obaviti, a dragovoljstvo vojnika je druga priča.

Često se kao prednost članstva u savezu ističe razina sigurnosti koju bi Hrvatska stekla participacijom u NATO-u, koji je raspadom istočnoga bloka izgubio svoju svrhu, jedini razlog za postojanje. Kada je osnovan (1949.) NATO je bio poluga mira i otpora istočnome bloku i SSSR-u, a danas očigledno služi u svrhe očuvanja dominacije SAD-a, kao vodeće članice saveza u europskim i svjetskim odnosima.

Stvarnost je drugačija - držim da opasnost od terorizma članstvom Hrvatske u NATO savezu čak i raste zbog angažmana NATO saveza u prljavim ratovima koje aranžiraju SAD. Drugim riječima ulaskom Hrvatske u NATO ona se jasno svrstava na jednu od sukobljenih strana u globalnom terorizmu na koji se neprestano upozorava, (a zbog kojeg SAD i vodi politiku "otvorenih vrata", tražeći partnere za očuvanje vlastite dominacije i kontrole svijeta zbog čega se ruski predsjednik Vladimir Putin u veljači u svom govoru s pravom pita "imamo pravo pitati protiv koga je ta ekspanzija usmjerena") čime se povećava rizik od mogućih napada i na Hrvatsku, a kojih bi ona svojim izuzećem iz saveza u biti bila lišena. Kao što su pokazali napadi 11.9., od tih rizika se ne može obraniti niti najmoćnija država s najmodernijim oružjem i obrambenom tehnologijom, a da se od stvarnih prijetnji u okviru našeg povijesnog položaja, prijetnji Srbije, i bez članstva u NATO-u možemo obraniti navlastito je dokazao Domovinski rat. Zato je jako ružno u medijima slušati, g. Sanadera, Šeksa i Jarnjaka kako plaše građane srpskim parlamentarnim radikalizmom i fašizmom kao mogućom prijetnjom Hrvatskoj, a koja bi kao bila odagnana članstvom u savezu. "Da smo bili u NATO-u 1991., nitko nas ne bi ni krivo pogledao!" - izjavio je Sanader.

NATO je najveći vojno-industrijski sustav na svijetu. Prema podacima štokholmskog Međunarodnog instituta za mir u devedesetima je vojna proizvodnja članica NATO-a predstavljala 80% ukupne svjetske vojne proizvodnje, tako da se politika "otvorenih vrata" ogleda i u širenju tržišta vojne opreme. Naime, svaka potencijalna članica NATO-a prije svega se mora prilagoditi NATO-u kupujući od njega vojnu opremu. Dakle, ogromna proizvodnja traži tržište gdje bi prodala svoje proizvode, ali i nove oružane sukobe i ratove koji su time u interesu industrije zemalja članica NATO-a, da stvar bude apsurdnija. NATO, jedina međunarodna vojna sila koja nije pod demokratskim i pravnim nadzorom, a kojoj Hrvatska bezglavo žuri, točnije koju se lažima i neustavnom politikom gura u taj savez sve je samo ne ono za što se prodaje - brine se za kontrolu nuklearnog naoružanja dok istovremeno i sama licemjerno povećava rizik od nuklearnog rata. Naime članice NATO-a su nuklearne sile, što otvara postojanje mogućnosti razmještaja nuklearnog oružja na teritorij novih članica, dakle širenje saveza povećava i rizik od nuklearnog rata. "Ne možeš spriječiti izbijanje rata i ujedno se pripremati za njega.", rekao je Albert Einstein.

Nepostojanje transparentnih informacija o troškovima potrebnima za usklađivanje Hrvatske NATO standardima lako potvrđuje tezu da su troškovi ogromni i da ih treba skrivati od javnosti. Ne postoje dostupne informacije koju količinu oružja bi Hrvatska trebala kupiti kako bi zadovoljila standarde NATO-a, koju količinu ljudi mora otpustiti, i na što sve se dodatno obvezati - primjerice, jedan od ugovora određuje da Hrvatska i BiH zajedno ne smiju imati vise oružja i tenkova itd. od tadašnje SR Jugoslavije. Podatak da je 27 milijuna kuna (brojka iz proračuna Ministarstva obrane za 2002. godinu) Ministarstvo obrane namjenilo utrošiti samo na razne studije, prijevode i druge intelektualne usluge vezane uz približavanje NATO-u, također zgrožava. Nitko ne govori tko će i odakle namaknuti dodatna proračunska sredstva za dostizanje NATO-ovog standarda izdvajanja za vojsku 2 % BDP-a, jer Hrvatska trenutno izdvaja 1,7 %. Prešućuje se da jedna od ključnih novih obaveza NATO-a jest da zemlja koja ulazi u članstvo mora imati 8 posto kopnenih snaga angažiranih izvan vlastitih granica u mirovnim misijama, te da je u svakom trenutku spremna u takve akcije poslati 40 posto svojih snaga, što bi značilo da će Hrvatska biti primljena u NATO čim bude spremna šest tisuća vojnika poslati u mirovne misije diljem svijeta, jer prema planovima razvoja moderne hrvatske vojske, istu bi trebalo činiti 16 000 profesionalaca. Napokon, građanima nitko ne govori da nakon ulaska u NATO savez izlaska nema - barem 20 godina (član 12. povelje).

Apsolutno je nejasan položaj Hrvatske u savezu koji je izgubio svoj prvotni značaj, a novi prikriva. Nejasna je uloga Hrvatske osim one podaničke, gdje hrvatski vojnici i civili postaju ratni plaćenici odnosno mete terorizma. NATO je savez koji prikriva ratne zločine, poput namjernih napada na civilne ustanove i civilnu infrastrukturu, televizije, prometnice, energetske objekte, tvornice, kao i to da su koristili oružje sa osiromašenim uranom (tzv. "Balkanski sindrom"). NATO je savez koji je proizveo Bin Ladena, Al Qa'idu, Talibane, savez koji opet "lovi" Karadžića. Naposlijetku, NATO je organizacija koja djeluje za više ciljeve, naravno, onih najmoćnijih - koliko i na koji način se Hrvatska uklapa u te ciljeve više je no i jasno.