Lijepo je imati državu, a još ljepše stvarno ju imati

Što to ima u Hrvatima tužno da daju da im drugi neprestano i neometano ulaze u živote?


Hrvatski narod stoljećima je bio tuđa podkrilnica, naglašavala se njegova neovisnost, koju nije imao, isticali su se ban i sabor kao elementi državnosti, koja nije zaživjela. Lijepo je imati državu, a još ljepše stvarno ju imati, misao je koja je obilježila hrvatsku povijest, rekao bih!


Vječito pod stranim tutorskim vodstvom Hrvatska je koliko toliko očuvala svijest o svome pravu na punu državnost, negiranje toga prava otišlo je toliko daleko da je taj glavni protagonizam u danom povijesnom trenutku, kao sjeme zla, koje i danas osjećamo postao domaći, ukorijenjen. Kako drugačije opisati svijest nekih koji u trenutku oslobođenja po enti put u povijesti ne znaju da ih se oslobađa, već oni negoduju, svaki put iznova. Žalosno je koliki danak zbog povijesnih grešaka plaća hrvatski narod i danas, kada je Hrvatska država neminovna kao što je mlijeko bijelo! Što je nametnuto tutorstvo učinilo hrvatskoj političkoj misli razaznaje se iz već navedenog. Kroz povijest smo imali bana i sabor, elemente državnosti, imali smo federalno uređenje, vlastiti novac, a sve pod tuđom palicom i blagoslovom dijela "domaćina". Zbog tih unutarnjih podanika koji su uvijek afirmirali stranu vlast, Hrvatska nikad nije mogla ni spoznat ima li snage za otrgnuti se i osamostaliti se. A kao u inat svaki puta se nađe neki novi "izdajica".
Preko Ljudevitova ustanka 822. godine, Personalne unije i Pacte convente iz 1102. godine, Habsburške krune i hrvatsko-ugarske nagodbe, "politike novog kursa - puta prema Beogradu", monarhističke Jugoslavije, Kraljevine SHS, Banovine Hrvatske, NDH i druge, socijalističke Jugoslavije Hrvatska nije ni imala prilike izbrusiti svoju državnost, samostalnost i samoodređenost u punom smislu tih riječi. Jedine svijetle točke naše povijesti jesu kruna kralja Tomislava, današnja Hrvatska i loši pokušaji otrgnuća vlastitosti! U takvom povijesnom kontekstu možda je i razumljiv danas poznati rasplet početka i rasta hrvatske države. I time smo se zadovoljavali, pa i danas se zadovoljavamo, žalosno, ali i razumljivo, za bolje nismo znali, ili su nam i to drugi usadili.

Kažu da je povijest svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine, mnogi tvrde. Oni koji su utemeljili tu misao nikad nisu rekli koliko to učenje može trajati, može li u tom razdoblju učenja nestati to o čemu bi na temelju povijesti trebali donostiti zaključke za bolje sutra! Što je hrvatski narod i njegovo vodstvo naučilo iz svoje povijesti do 1903., 1918., 1941. ili pak 1945., i prije, pa i do danas. Da je povijest učiteljica života ona bi ispunila svoju svrhu, ili su Hrvati glupi i teško uče, ili jednostavno, ne uče uopće, čak i onda kada imamo Hrvatsku.

Nakon turbulencija tisućljetne hrvatske povijesti, ponajviše slobododonosnih 90-tih iste kao da i danas ne prestaju. Od svih sila koje se trude da nas ne bude, najpogubnija je ona domaća, svih boja. Kako stvari stoje, karikirajući, tko hoće da izbriše ime "Hrvat" dovoljno je da nam dade državu na samoupravljanje.

Uzgred budi rečeno, bez okolišanja, afirmacije euroskepticizma ili paranoje u arijevskom duhu potonje navlastito potvrđuje današnja politika, te jugoslavenski zadak koji nestankom Jugoslavije nije nestao, preformulirao se.
Današnja politika busa se u prsa pravednošću i pravičnošću, svojom ekonomskom promućnošću, razvijenim socijalnim i domoljubnim osjećajem, a koliko je samo puta navedeno iskompromitirano.
Kao i svaki puta u našoj povijesti manjka nam odlučnosti, razboritosti, snage i volje za ispunjenje stvarnih ciljeva Hrvatske i svih njenih građana! Hrvatska ponovno igra po tuđoj svirci, kao da nema vlastita mišljenja i stava, dozvoljava da ju se stavlja u škare, a ponovno sve zbog našeg povijesnog hendikepa, manjka dobroga vodstva! Svi vjerujemo da je smjer naše ekonomske politike nukan iskrenim htjenjima i željama, u to nitko ne sumnja, no zar je Hrvatskoj SVE ulazak u Uniju pod svaku cijenu, zar je to stvarno ono što dugoročno Hrvatska želi, ono što je dobro za našu budućnost. To nipošto ne znači da se moramo lišavati europskih integracijskih trendova, no ne moramo ih ni afirmirati pod svaku cijenu. Kao što sam naveo kroz cijelu povijest bili smo tuđa podkrilnica, a ubrzo nakon osamostaljenja već krećemo prema novim integracijama.

Lako je državama koje u punom smislu riječi "država" postoje preko 100 i više godina, državama koje su izgradile svoj nacionalni identitet u potpunosti, čije je vodstvo u njenim počecima gajilo isključivo interese svoga naroda kroz duži vremenski period čime se stvorio nacionalni okvir koji dugoročno za budućnost daje jamstvo i garanciju opstanka i ostanka u tim okvirima, ponajprije državama koje imaju iskustva u vođenju države. No Hrvatska je mala zemlja još uvijek u nastajanju. Ona se kuje, a ako neki misle da smo mi konačno formirana zelmlja, varaju se. Zar sada kada smo svjedoci tog kritičnog trenutka stvaranja vlastite zemlje da ju predamo stranom kovaču?! To ne znači da se moramo zatvarati unutar svojih granica, već to znači da moramo hladne glave i čvrste ruke ući u pregovore u kojima se naš ulazak u EU neće predstavljati kao dobrobit isključivo za Hrvatsku, jer on to nije, na kraju krajeva Europa se nikad ne bi integrirala da to nije u njenom interesu, ponajviše interesu zemalja zap. Europe. U prvom redu odlučno i razborito moramo ući u pregovore, ako sada već nije kasno, u kojima će nas se u obzir uzimati kao ravnopravna subjekta pregovora, koji ima svoje potrebe i nacionalne interese bez obzira na njegovu malenost.

Po svemu sudeći, prvenstveno zbog toga što je to naše vodstvo dozvolilo, Hrvatsku se tako ne gleda. Hrvatsku se gleda kao zemlju koja ima stanovita bogatstva, do čijih izvora se mora doći na što lakši način, čiji se nacionalni interesi nizom postupaka, prvenstveno haških negiraju i sputavaju, što dokazuje niz ustupaka koje Hrvatska mora učiniti na uštrb istog za bi zadovoljila pretpostavljene i tražene uvjete, što se pak zamaskiravava i građanima Hrvatske prezentira kao ustupke koji su nužni i nezaobilazni za ulazak u EU, tj. tobožji blagoslovljeni prosperitet i napredak, što je također laž! Istina je dakle drugačija, visoki europski dužnosnici su se jasno izjasnili što misle o ulasku Hrvatske, kada će biti i na koji način, odnosno da to neće biti kada se priželjkivalo, jer vjerojatno naš ulazak treba otegnuti na duži rok, što daje veći i dodatni manevarski prostor za postavljanje novih uvjeta za "isisavanje" Hrvatske na razne načine, od kojih je jedan i pojam Zapadnog Balkana, CEFT-e i slično, gdje se Hrvatsku svrstava u red zemlja slabije ekonomske moći, u red zemalja koje su svojevremeno radile i na rasformaciji same Hrvatske, kojima bi sada Hrvatska na uštrb svog ekonomskog razvitka i postojeća bolja stanja trebala pomoći u ekonomskoj pa i demokratskoj (sic!) izgradnji i time odraditi veliki posao Europske unije, koja bi tim poslom uvelike smanjila svoje financijeluke u zemljama budućim članicama slabe i nikakve ekonomske situacije. Zbog svega navedenog, ponavljam prvotnu misao: Lijepo je imati državu, a još ljepše stvarno ju imati.

Bogate zemlje su sve bogatije i njihov nacionalni identitet se sve više ističe, dapače nameće i širi, svjedoci smo prije svega globalizacije i prelaska na američki način života.
Gospodo, ako tako nastavite, Hrvatsku će u budućnosti "strefiti" teža sudba no ikada do sada, jer što je u budućnosti zemlja bez nacionalana identiteta i ekonomske moći no osuđena na propast!