Pobačaj - društveni relativizam

Stopostotne invalide treba lišiti života jer nisu sposobni za samostalan život. To je otprilike analogija mišljenja i argumentacija pobornika legalnog pobačaja. Morbidno, jel da?

Religijski je stav da život započinje spajanjem spolnih stanica, a nereligijski / znanstveni da započinje u određenom trenutku fizičkog razvoja nakupine tkiva nastalog spajanjem spomenutih stanica unutar „roditelja 1“ (majka), kojeg su naš i manje više zakonodavci drugih zemalja, valjda na temelju znanstvenih dosega iz 70-tih godina prošloga stoljeća, odredili kao deseti tjedan postojanja nakupine toga tkiva koje kasnije nazivamo djetetom.

Pored religijskog stava koji proizlazi iz rezoniranja stvari kroz sebi svojstvene principe i učenja, koegzistira njemu komplementaran, ja bih ga nazvao svjetovan stav koji svoje ishodište ima u zdravom razumu (ne znači nužno da onaj religijski nema svoje ishodište u zdravom razumu.) Dakle, iako se izravno dotiče suštine kršćanske - katoličke vjere, religije, jer se radi o životu i smrti, protivljenje pobačaju ne mora nužno biti valorizirano kroz rezone vjerskog karaktera. Idući linijom manjeg otpora pobornici pobačaja namjerno potenciraju vjerski karakter i religiju u raspravi o pobačaju, jer najjednostavnije je stvar svesti na religiju kao bajku o ovcama, a time osporiti suprostavljenu stranu.

Pitanje početka života, kada govorimo o pobačaju u stvari je pitanje određivanja trenutka u kojem pobornici pobačaja nisu ili jesu ubojice i kršitelji kaznenog zakona, odnosno njihovi zagovaratelji. Pošto je riječ o teškim optužbama, animozitet suprostavljenih strana je velik. Mada ne vidim razlog zbog kojeg religijski stav ne bio i znanstveni stav, svejedno je na jednoj strani religija, a na drugoj uvjetno rečeno znanost koju, čudno, predstavljaju skupine posebno glasnih i osjetljivih ljudi na nepravdu koja se čini, primjerice životinjama, čak i biljkama. Dakle, fetus u staklenci - DA, herbarij - nipošto NE. To su oni zagovaratelji ljudskih prava samo kada se o njima i njihovom modernom srednjovjekovnom pogledu na svijet radi.

Naime, ne vidim razlog da stav da život započinje začećem ne bude i znanstveni stav. Samo zato što to biće prije 10-tog tjedna svoga postojanja ne može kontrolirati određene životne funkcije mi ga imamo pravo odrediti po pitanju života i smrti? Tom logikom, što nas sprječava da života oslobodimo i biće od godinu dana koje također nije sposobno za samostalan život - ta; niti zna pričat, nit hodat, nit hranit se samostalno. Smatram da je određivanje granice života i smrti prema bilo kakvim kriterijima, medicinskim, pravnim itd., neodrživo relativiziranje, jer iznova se postavlja pitanje - zašto baš ti kriteriji?

Tu je niz nelogičnosti. Ako se čovjek razvija do svoje 25 godine, zašto se iz tih 25 godina i devet mjeseci izdvaja vrijeme razvoja od 10 tjedana kao vrijeme u kojem proces razvoja organizma kao tvari kao da je nebitan i nepostojeći. Po meni je razvojni stadij čovjekova organizma jedan i prema tome svaki prekid toga razvoja u bilo kojem njegovom trenutku, odnosno fazi jest svojevrsno ubojstvo. Faza embrionalnog razvoja čovjeka je faza kao što je to i svaka druga njegova faza razvoja. Zašto bi ta početna faza bila manje važna od bilo koje druge faze čovjekova razvoja! Shodno tome; prekid toga razvoja dokinućem života u embrio fazi jednak je primjerice dokinuću života u fazi puberteta čovjeka - jednostavno je - stvar je logike. Nelogično je i da je biće koje raste unutar tijela majke u zadnjoj sekundi isteka 10-tog tjedna obična nakupina tkiva isto kao što je i primjerice tumor, a da je u prvoj sekundi početka 11-og tjedna svoga postojanja to biće dijete. Jednostavno morate naći bolje argumente

Zdrav razum mi nalaže da nešto ne može biti apsolutno i istinito samo zato što je netko to odredio takvim, da stvar bude gora – prema pretpostavkama, na kojima znanost obično počiva. Mora postojati neko prirodno ishodište nečega kao istinitog, sveopćeg, univerzalnog. Nešto što je istinito i apsolutno nije ničime određeno, ono je samo po sebi takvo kakvo je, a ne onakvo kakvim ga mi učinimo. Ne znam prema kojim je obrascima početak života određen kao točka zakona. Apsolutno mi je neprihvatljivo, a nadasve nelogično, određivanje definicije života i njegovog početka prepustiti pravnicima - naprosto ne prihvaćam da je nešto što je univerzalno, kao što su život i smrt, određeno od strane ljudi.

Živimo u svijetu odobravanja frustracija i devijacija pod krinkom prihvaćanja drugačijeg i krinkom novih u biti ne postojećih sloboda i prava. Pravo žene da odlučuje o svome tijelu - odluke o svome tijelu trebaju se donositi u pravo vrijeme. Zbog toga što se ne donose na vrijeme nije krivo dijete nego čovjek sam. Ljudi svjesno ulaze u rizik stvaranja djeteta, i kad izgube, u stvari okladu, rješavaju se problema, ali ne tamo gdje je i nastao. A priča o odlučivanju majke o drugom tijelu i životu - životu djeteta, kao o samo svome tijelu i životu nije istinita - to je prebacivanje odgovornosti o svome tijelu i problema sa sebe na tijelo fetusa / djeteta, na način ubijanja istog.

Takav majmunski pristup određivanja stvari kada je riječ o jednoj tako bitnoj stvari kao što su život i smrt po meni je vrijeđanje zdravog razuma i dostojanstva čovjeka, koje pak proizlazi iz zastranjenja društva nastalog novim načinom življenja u kojemu se svijet oko nas bezosjećajno realativizira. Nadam se da će, jednom u budućnosti, vrijeme u kojem živimo, biti nazvano razdobljem društvenog relativizma.

07.06.2011. u 00:38 · Komentiraj (116) · Isprintaj · # · Share

Hrvatska desnica danas i sutra

Sve ono desno što se ne sadrži i radićevštinu, i starćevićanstvo, podrazumijeva se; i tuđmanizam, ali i neke ideje hrvatske lijevice i antifašizma kao dokaza pripadnosti ostatku svijeta, i to bez presedana, jednostavno neće uspjeti, kao što i ne uspjeva.

Kada govorimo o političkoj Hrvatskoj, osobito kroz medije i neke državne institucije, lako se može učiniti da je Hrvatska izrazita desničarska i nacionalistička zemlja. U Makarskoj se učenici oblače u naciste, u Križevcima organiziraju „nazi“ koncerte, a u Zadru pišu antisrpske parole – sve redom relevantne polazišne točke medijskih i društveno-političkih (i obratno) zaključaka. Isto tako - u Hrvatskoj vlada uvjerenje, što odgovara stvarnom stanju, da na njenoj političkoj sceni ne postoje bitni čimbenici desnice funkcionalnog oblika – stranke desnice čije političke ideje počivaju na legitimnim konzervativnim, nacionalnim i religijskim dogmama kao elementima desnice općenito. S pravom zanemarujući HDZ kao specifični slučaj krnje, lažne desne političke ideje i opcije, danas je primjerice parlamentarna hrvatska desnica svedena na jednog HSP-ovog zastupnika u saboru. Promatrajući politička i društvena zbivanja u Hrvatskoj i s obzirom na dojam i političke i društvene analize, te činjenice poprilično zbunjuju.

Naime, pored prethodno iznesenog, dojam je da u Hrvatskoj postoji snažna potencijalno biračka masa desnog političkog spektra bez čvrste političke, stranačke baze. Osim velikog broja razjedinjenih neparlamentarnih, međusobno zavidnih, čak i neprijateljskih, taštih desnih „stranaka u pokušaju“ radićevštine, starćevićanstva i tuđmanizma, gdje je posebna strka među brojnim pravašima, veliki problem desnog biračkog tijela činio je i čini HDZ. Kada sam prethodno spomenuo HDZ kao krnju i lažnu desnicu, mislio sam na sve ono što pod imenom desnice, danas nakon Sanaderovog desetljeća svojim nedesnim šeksovskim djelima HDZ predstavlja, a neshvatljivo unatoč tome i dalje redovito otima desnici. Ljudi vjerojatno misle da sve one Tuđmanove slike po HDZ-ovim sjedištima nešto znače.

Osim što je ubijao sam HDZ lažiranjem unutarstranačkih izbora, kada je, pokravši glasove (1005:912), uz pomoć Glavaša 2002. godine pobijedio Pašalića i kada je iz HDZ-a istupilo gotovo 200.000 ljudi, Sanader je ubijao i druge desne političke opcije – od konstantnog HSP-a, sa Đapićem i Leticom rasturio je i tu stranku prepolovivši joj postotak dobivenih glasova sa 6 na 3% sa zadnjih izbora. Nitko nije napravio toliko za desnicu koliko je Sanader učinio da one koje ne zavara natjera da ostanu doma na izborne dane. Jedine koje je privukao nazvao bih šmizlama.

Isto tako, unatoč Sanaderovom uništavanju HDZ-a i desnice općenito, dakle i prije Sanadera, ni sama desnica, ona hadezeova disidentna desnica, ali i ostali, nisu pronašli način za postaviti se kao mogući izbor sigurne većine. Kupci postoje, samo čekaju proizvod. Po mome mišljenju; teško da će ikada to i uspjeti bez vraćanja ili priključenja „okupiranoj“ desnoj političkoj matrici. Pod sintagmom desne političke matrice smatram onu svenarodnu politiku pokreta koja je Domovinskim ratom ostvarila glavni povijesni cilj Hrvata – državu, i čija je polazna točka Domovinski rat u svakom pogledu. Ta politička matrica sadrži i radićevštinu, i starćevićanstvo, podrazumijeva se; i tuđmanizam, ali i neke ideje hrvatske lijevice i antifašizma kao dokaza pripadnosti ostatku svijeta, i to bez presedana. Sve ono desno što se ne zasniva na tom konceptu jednostavno neće uspjeti, kao što i ne uspjeva.

Vjerujem da jedino ona desna politička opcija sa suvremenim pristupom tradicionalizmu i konzervatizmu, koju bi u biti trebali sačinjavati svi pripadnici desnice u širem smislu, ali u svojim reformiranim oblicima – jedinstvo prije svega, i koja može odgovoriti suvremenim političkim i društvenim problemima, može u narodu dobiti priliku. Desno biračko tijelo sito je paranojičnih desničara, teoretičara zavjeri čiji jedini smisao postojanja na kraju budu oni sami. Kada odu previše u desno na političkoj kružnici nađu se na pola puta sa svojim lijevičarskim pandanima koji funkcioniraju po istom obrascu. Također, to može jedino ona opcija koja svoju ideološku bazu pomakne za pola stoljeća unaprijed, zagovarajući kao svoje političko ishodište suvremenu hrvatsku državu i Domovinski rat, ne zaboravljajući dalju povijest ali i ne živeći u njoj, kao i ona nesramežljiva opcija koja ide u smjeru ne skrivanja desnog opredjeljenja, već koja kroz vlastito političko ponašanje suvereno demistificira godinama i desetljećima mistificiranu sasvim legalnu i legitimnu političku opciju. Kamen je to koji Sizif gura. Vjerujem da će takva vizija jednom uistinu zaživjeti u budućnosti.

U konkretnim okolnostima, po meni, jedini način postavljanja takve desne političke opcije kao mogućeg izbora sigurne većine jest situacija u kojoj HDZ gubi na idućim izborima(?). Kao što je to bilo primjerice 2000. godine kada je HDZ-u odustalo dati glas oko 400.000 njegovih birača. Naime toliko je 2000. godine HDZ dobio manje glasova u odnosu na izbore iz 1995. godine. Tada je situaciju iskoristila lijevica, a sada, na izborima 2011., prirodno bi bilo da se situacija okrene u korist desnice. U svakom slučaju, u cijeloj priči, kada govorimo o desnom političkom spektru, nikada i nikako ne treba podcijeniti snagu HDZ-a, nije 2000. godina, ali je sve moguće. No, prvo treba dobro pomesti ispred svoga ulaza.

02.02.2011. u 18:45 · Komentiraj (7) · Isprintaj · # · Share

BiH: Ustavne promjene - kraj Daytona?

Kao da pričamo o vicu; bio Srbin, Hrvat i "Bosanac", u kojemu svatko pjeva svoju pjesmu. A trebali bi govoriti o nekakvaom zboru, švicarskom triju!

Bosanskohercegovačka podružnica socijaldemokratske Zaklade “Friedrich Ebert” u suradnji s profesorom Božom Skokom provela je istraživanje o suživotu Hrvata, Srba i Bošnjaka u BiH. Istraživanje je pokazalo da, kada je riječ o prošlosti i budućnosti BiH, svaki od tri naroda ima svoje, međusobno različito stajalište.Kao da pričamo o vicu; bio Srbin, Hrvat i "Bosanac", u kojemu svatko pjeva svoju pjesmu. A trebali bi govoriti o nekakvaom zboru, švicarskom triju! Takav model zborske pjesme najzornije prokazuje u koliko se dubokoj krizi BiH nalazi kada je riječ o njenoj prije svega društvenoj opstojnosti i suživotu temeljenom na Daytonskom sporazumu. Takvo dejtonsko s(r)tanje stvari odgovara Srbima i Bošnjacima. Srbima jer se ne žele buditi iz sna zvanog Srpska, a Bošnjacima jer im omogućava nastavak provedbe doslovno muslimanske unitarne politike koju je započeo Izetbegović i to bez obzira na situaciju u kojoj im takvo zastupanje ideja u danom trenutku može postati dvosjekli mač, jer omogućava moguće krajnje "legaliziranje" Republike Srpske, a time konačnu podjelu i raspadanje BiH pa i njihovih osnovnih nacionalnih težnji za svojom etničkom državom i nacijom.

Naime, nije slučajnost da postoji neskrivena tendencija podupiranja ideje jedinstvene Bosne i Hercegovine temeljene na Daytonskom sporazumu od strane prije svega bošnjačkih politika. Bošnjaci su za građansku državu jer znaju da na jugoslavenskom prostoru, a osobito u BiH građanska država znači skriveno pripisivanje suvereniteta najbrojnijem narodu, dakle njima - patarenima, bogumilima - Bošnjacima. Oni su za takvu jedinstvenost koja im omogućava primat nad državom. I u tome imaju i međunarodnu podršku jer su dovoljno glasni kada spominju jedinstvenost. Naime, međunarodnoj zajednici, ponajprije SAD-u dovoljna je spoznaja da je netko ZA jedinstvenu BiH, ne spominjući uvjete pod kojima će se graditi ta jedinstvenost i jedinstvo. Jer njima je bitno širenje NATO saveza prije svega, a ne za njih unutrašnje mikro političke prilike bosanske države, ili recimo ekonomski i društveno-politički položaj i stanje pa i opstojnost jednog od konstitutivnih naroda.

Hrvati najviše od svih narodnih sudionika bosanske države osjećaju nesmiljenost nepravde Daytonskog sporazuma. Srbi su zadovoljeni svojom republikom i njihova politička i društvena energija usmjerna je ka cementiranju postojećeg stanja i očuvanju te republike u bilo kojem obliku s tendencijom konačnog odvajanja, dok se pak Bošnjaci u drugom dijelu podijeljene Bosne i Hercegovine, Federaciji BiH, za sada zadovoljavaju neprijepornom društveno političkom dominacijom nad prije svega Hrvatima kao drugom najbrojnijem narodu tog entiteta, s tendencijom širenja spomenute dominacije i na teritorij drugog bosanskog entiteta. Ukoliko se takav razvoj političkih događaja i dalje bude odvijao na uštrb opstojnosti i/ili prosperiteta osobito hrvatskog, ali i srpskog naroda, kao manjebrojnijih u odnosu na bošnjački, činjenica koja će ubrzo izaći na vidjelo je da će takav izetbegovski model jedinstvenosti, a u stvari perfidne unitarnosti, Bosnu i Hercegovinu odvesti u propast i do konačne podjele, u čemu nisu isključeni ni već viđeni načini rješavanja problema na tim prostorima. Bosna su ljudi, bez ljudi nema ni Bosne, a kamoli bez cijelog naroda.

Nažalost, poslije posljednjih izbora u BiH sve je iluzornije da tome nije tako. Hrvati su sve podređeniji i skala njihove suverenosti i kostitutivnosti neprekidno se smanjuje. Sve to omogućava današnji Ustav BiH; smiješno ali istinito - u stvari Aneks 4 općeg okvirnog Sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini - Daytonski sporazum, što pak najplastičnije prikazuje neozbiljnost i neodrživost trenutnog političkog, pravnog i društvenog poretka BiH i njenog temeljnog akta. Potonje naročito dobro ilustriraju posljednji izbori u BiH kao bezočan politički događaj još bezočnijeg interpretiranja Ustava BiH koji jamči ravnopravnost ali ne i provedbu iste. U tom smislu nedokazana bošnjačka multietičnost ide toliko daleko da si dozvoljava ravnopravnost tumačiti i demonstrirati biranjem hrvatskoga predstavnika u Predsjedništvo većinom bošnjačkih glasova i to po drugi puta. Ravnopravnost i pravda isto tako demonstrirani su i odabirom potpredsjednika RS kao predstavnika hrvatskoga naroda - Miloševićevog savjetnika i deklariranog velikosrbina Emila Vlajkija. Apsolutno legitimno i legalno, ali i apsolutno nemoralno i nepravedno. Takvi pokušaji potpune eliminacije hrvatske politike iz vlasti pojačani su najavom SDP-ovog Zlatka Lagumdžije da misli Hrvatima uzeti poziciju prvog čovjeka državne Vlade.

Takvu ravnopravnost treba mijenjati. Funkcionalnost i održivot takvog "iskrenog zalaganja" za jedinstvo BiH temeljeno na još "iskrenijem zalaganju za ravnopravnost" triju naroda ovim izborima postali su apsolutno iluzorni. Pokušaji potpune eliminacije hrvatske politike i Hrvata iz participacije u vlasti, a time općenito iz društva bosanske države u budućnosti, alarm su koji poziva na jedinstvo. Takve zle slutnje i tlapnje svođenja Hrvata u BiH na vjeru može osujetiti jedino okrupnjavanje hrvatskih političkih, društvenih, civilnih i crkvenih čimbenika te pobuna svehrvatlja u BiH glasnim inzistiranjem na prije svega ustavnim promjena koje će garantirati teritorijalnu i institucionalnu jednakopravnosti Hrvata u BiH.

Na tome tragu jučer je potpisan sporazum između HDZ-a BiH i HDZ-a 1990. koji su prepoznali osjetljivost trenutka u BiH koji zbog važnosti procesa ustavnih promjena koji se očekuju odmah nakon implementacije izbornih rezultata ne smije biti propušten. BH Hrvati sami mozda i mogu nesto, ali s Hrvatskom mogu sve, odnosno, bez Hrvatske ne mogu ništa - zanimljivi će biti ovotjedni posjeti predsjednika Josipovića i (još uvijek) premijerke Kosor Mostaru, BH Hrvatima. Dakle, u nadolazećim promjenama u BiH značajnu ulogu mora odigrati i Hrvatska. Nadam se da ovoga puta Hrvatska neće biti proglašena agresorom i dijeljiteljem, kao što se to dogodilo kada su zadnji put pred ugrozom opstanka Hrvati zbijali redove.

Ono što nije postignuto drugim međunarodnim podjelama Bosne i Hercegovine - Cutilleir-Carringtonovim, Vance-Owenovim i Owen-Stoltenbergovim, postignuto je Daytonskim sporazumom – trenutni mir je svojedobno uspostavljen, srpski apetiti su zaustavljeni, ne i zadovoljeni. Iako je dakle primarno donešen kao sporazum za mir, Dayton je uvelike odredio i institucionalnu, političku i socijalnu izgradnju, a u stvari razgradnju Bosne i Hercegovine kao države tri ravnopravna naroda. Jer naprosto je nepravedan. Uvjeti političkog života u BiH koje je Dayton uspostavio zbog ustupka miru prije 15 godina danas su apsolutno nefunkcionalni, skupi, neprihvatljivi i neprilagođeni vremenu. Ako je svrha Daytonskog plana bila uspostaviti mir, onda svrha njegova postojanja danas ne postoji, jer vrijeme iza nas vrijeme je petnaestogodišnjeg mira. Ukoliko se uistinu Bosnu i Hercegovinu želi učiniti demokratskom zemljom tri jednakopravna naroda, ustavne promjene neminovnost su tog cilja.

14.11.2010. u 13:15 · Komentiraj (5) · Isprintaj · # · Share

SRB: Ivo ne pada daleko od stabla

U društvu često vodimo polemike oko simbola, znakova i znakovlja. Osobito komunističkih i fašističkih. Realno gledajući, sam simbol kao znak je nešto nepostojeće i bezvrijedno. Što je onda to što kod simbola u ljudima izaziva emocije i vodi u ostrašćenost i žustre polemike? Naravno; simboli kao reprezentativne maskote različitih političkih opcija ili uvjerenja vode ka političkoj i ideološkoj konfrontaciji pa tada u biti govorimo o klasičnoj političkoj, odnosno ideološkoj polemici. Prema tome, priča o simbolima je priča o razilaženju u mišljenjima, od kojih svako ima svoju maskotu – simbol.

Međutim; simbol i kao semiotičan izaziva kemijske reakcije kod ljudi. Pored prikaza određenog simbola nije potrebno zboriti da emocije navru. I to se vidi na ljudima često i kao bura fizioloških reakcija. Simbol je dakle jednostavno znak sa dubljim bremenitim proširenim značenjem kojemu je pridodan iracionalni segment koji kao takav prestaje biti samo prosti prikaz. Kažu da slika govori tisuću riječi, a simbol tisuću slika – i zato treba biti oprezan u igranju sa simbolima. Za političkog umjerenjaka i pragmatika kakvim se Josipović predstavlja, na skupu u Srbu otprije dva dana ni iole nije bio oprezan kao što je to bio u bosanskom parlamentu kada se išpricavao do iznemoglosti. –"Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira.", poručio je u Srbu.

Naime, mislim da je kontroverzno zanemariti ulogu simbola partizanke i petokrake u Domovinskom ratu, ali i drugosvjetskom ponajprije poraću, i sve one koji su zbog nje propatili (a pate i danas) u tom ratu i poratu, i reći da je to lijepa kapa. Osim što je netaktično, totalno je ne primjereno i bezobzirno, ali i politički nedoslijedno nakon na Bleiburgu iskazane želje i volje za zatrpavanjem ustaško-partizanske rupe bez dna. Šokantno je da predsjednik jedne zemlje veliča obilježja i simbole pod kojima je relativno nedavno izvršena agresija na istu tu zemlju, jer time, po logici, u stvari odobrava i pozdravlja ono što je pod tim simbolima učinjeno. Najčešće opravdanje za veličanje partizanke i petokrake zvijezde jesu antifašističke zasluge i dobrobit koja je pod njima učinjena. Bez dublje raščlambe takva konstatacija donekle i može stajat. Međutim; po meni je u tom slučaju riječ o polupanim lončićima; naime nešto "dobro" ne opravdava nešto "loše" učinjeno pod nekim simbolom, pa ni taj simbol! Primjerice; svastika ili kukasti križ je i budistički i hinduistički simbol – pokušajte nošenje kape sa kukastim križem opravdati budizmom, odnosno hinduizmom – nemoguća misija. Pametnome dosta.

Što je predsjednik Republike Hrvatske uopće radio u Srbu? Savka Dabčević Kučar je u svojim memoarima zapisala sljedeće: "(...)Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!". Ženska je to zapisala nakon prisustvovanja skupu u Srbu povodom obilježavanja dana Ustanka u srpnju 1971. godine. Nešto manje od 20 godina poslije, rasplet o kojem Savka piše se obistinio - 25. srpnja 1990. u Srbu se okupilo 150 000 Četnika (sa obješenim Milanom Babićem, Jovanom Raškovićem, Davidom Rastovićem, Jovanom Opačićem i prisutnim Vojislavom Šešeljem koji je po 10 dinara prodavao svoj prvi broj lista Velika Srbija na čelu.). Na tom skupu nazvanim prvim općim Srpskim saborom usvojena je "Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj". Vikalo se tada: "Živio Milošešvić", "Ovo je Srbija", "Zaklat ćemo Tuđmana", a mahalo se srpskim, srbočetničkim i jugoslavenskim zastavama.

Ne, ovo nije SF priča - dvadeset godina poslije predsjednik Hrvatske bio je glavna zvijezda na istom tom skupu. Sada je to antifašistički skup. A koja je razlika između skupa u Srbu 1971., 1990. ili 2010.? Tamo se okupljaju isti ljudi, samo su govornici drugi. U cijeloj priči najdublja nepoznanica ostaje sveučilišni profesor, inače izrazito pametan i pronicljiv čovjek Ivo Antin. Zar on uistinu vjeruje da su Srbski Ustanici ustali protiv trećeg rajha zbog egzistencijalne borbe za slobodom, a ne isključivo protiv života ljudi Hrvata automatski "prekrštenih" u Ustaše koje su zvjerski poubijali? Vjeruje li sada hrvatska Vlada, hadezeova Vlada, "Tuđmanova" Vlada, da su se mitingaši 90-te u Srbu šalili kada su poručivali da će priklati Tuđmana pa su sada isfinancirali cijelu Srbsku priču?

Farbali su nas 45 godina jugoslavenskom idejom bratstva i jedinstva ne bi li se domogli Velike Srbije. Zbog te rabote su Četnici i postali Partizanima - a Hrvatima su prodali priču o antifašističkoj borbi (op.a. što ne znači da ona nije uistinu postojala). Agresijom na Hrvatsku 90.-te, ne skrivajući lice i karakter, tu podvalu su bezobzirno i demonstrirali – Hrvatska i Vukovar su demolirani do temelja pod petokrakom. Danas tim fašistima koji opet oblače antifašističko ruho u Srbu nije možda primarni cilj Velika Srbija, ali zasigurno jedna od velikosrpskih težnji jest.

29.07.2010. u 22:58 · Komentiraj (19) · Isprintaj · # · Share

HDZ možda pobijedi na izborima – 2015.

Napeto je kao u brijačnici. HDZ-u su za petama svi. Donedavno je SDP bio prvi koji je udarao po HDZ-u i s lijeva i s desna. U jednom su trenutku po SDP-u prijevremeni izbori bili neminovnost. Retorički ultimativno kao usred revolucije govorili su o prijevremenim izborima. Gotovo da nije došlo do puča. A nakon svega samo su se vratili u šumu (SDP).

Dok su marširali prema prijevremenim izborima esdepeovci su minirali čak i dobre kolosijeke izlaska iz krize. Nije da je bilo previše dobrih i razumnih prijedloga, ali bilo ih je. Dizali su u zrak i bacali verbalne bombe na bilo što razumno. Jednostavno, duh Rade Končara kao da je izašao iz čuture. Atmosfera je gerilski dovedena do usijanja. Rekao bi čovjek; vlada pada! A HDZ se branio autističnim smješkom i knedlom u grlu, argumenti im nisu ni trebali. Nisu ih ni tražili. Jer; što je za njih ova kriza vlasti - ništa, pa pobogu - preživjeli su i 90.-tu. Prekaljeni su to prvoborci. Mnogi od njih vjerojatno još uvijek misle da krize u državi i vlasti ni nema.

Dok se HDZ s kiselim osmijehom grčevito odupirao SDP-ovim napadima i maršu na prijevremene izbore, SDP je na Ibleru kovao plan. Ne kako pobijediti na idućim izborima, jer će se to dogoditi po inerciji, nego kako pobijediti i 2015. godine. Ne radi se tu o nekoj prevelikoj dovitljivosti. Stvar je zapravo jako jednostavna – okosnica plana je prepustiti HDZ-u svu odgovornost za prije svega hrvatski gospodarski bezdan kao generator rastućeg općeg nezadovoljstva Hrvata i drugih na način njohova održavanja na vlasti za vrijeme krize, pa na tome poentirati.

Nije da HDZ-uistinu nije odgovoran, ali pobjedom SDP-a na sada zasigurno hipotetskim prijevremenim izborima SDP bi htio ne htio u svojstvu vlasti postao sudionikom raspodjele odgovornosti krize, jer percepcija javnosti će uvijek biti takva da je vlast kriva, ma tko bio na njenom čelu. U tom smislu SDP više ne spominje prijevremene izbore, jer bolje je biti po strani i za to optuživati druge, HDZ, nego usred krize uzeti vrući krumpir u ruke i pošteno se opeći. Neka se HDZ opeče. Misle oni. SDP je shvatio da prijevremeni izbori u biti idu u korist HDZ-a, jer u tom slučaju; što prije ode s vlasti, veća je mogućnost da će HDZ pobijediti na parlamentarnim izborima 2015..

Onako; malo je to makijavelistički. Sa zadrškom kritizirati vlast, huškati siromašni puk na političkog oponenta, praviti se Bogom danim i coprati da kriza bude što teža, a time i HDZ krivlji, a njihova pobjeda slađa. Patetično ali istinito. Nema tu stvarne i iskrene brige za čovjeka. Osobito odlaskom Ivice Račana, a još osobitije dolaskom političkog gnjusa jednakog Ivi Sanaderu - Zorana Milanovića Autoritativnog. Tako da pričom o HDZ-ovoj nepravdi, socijalnoj osjetljivosti i brizi za pukom, SDP s figom u džepu u stvari samo kupuje vrijeme u političkoj borbi do prestanka krize i to jednostavnim i uobičajenim zadacima jedne klasične opozicije koja dozira kritiku.

SDP sveopći kaos u državi valjda doživljava jedino kao poligon političke borbe na uštrb ljudi koji grcaju u glibu i koji čekaju rješenje problema, kojeg očito ni SDP u stvari nema. Jer da imaju rješenja izlaska iz krize ne bi kalkulirali s time da kriza prođe pod HDZ-ovom vlašću pa da onda slavodobitno oberu vrhnje, nego bi nastavili sa ofenzivom rušenja Vlade ustrajnim inzistiranjem na prijevremenim izborima.

Vlast za političke elite postoji zbog same vlasti. Trenutno ne postoji netko tko bi politički posao stvaranja, pomaganja i olakšanja življenja obavljao kao osobni poziv. Ni jedni ni drugi nemaju dugoročne planove i strategije razvoja zemlje na bilo kojem planu, ali imaju strategiju dolaska i održavanja na vlasti. Barem takav dojam ostavljaju. Legitimno, ali nepošteno i licemjerno. Po tome su HDZ i SDP politički blizanci. SDP izbore dobiva zbog lošeg HDZ-a, i obratno. Ako i kada HDZ izgubi na idućim parlamentarnim izborima apsolutno se ništa neće promijeniti, samo ce se izmijeniti krivci. Jedino što može spasiti HDZ jest njima svojstveno aktiviranje neopravdanog monopola na Dom i Domovinu, te parolsko mobiliziranje emocija narodnih masa.

Dokle god puk prihvaća izbor vlasti između lijevog i desnog krila "Komunističke partije" stvari se neće mijenjati na bolje. Sa njima će uvijek biti isto. Lijevo opredijeljeno biračko tijelo ima svoju jasno definiranu političku utvrdu i bazu, dok to nije slučaj sa desno opredjeljenim biračkim tijelom. Primat nad desno opredjeljenim biračkim tijelom još uvijek neshvatljivo i neutemeljeno drži HDZ. Dakle, promjenu može donijeti jedino apsolutni krah HDZ-a u smislu otriježnjenja ljudi koji u današnjem HDZ-u i dalje neshvatljivo vide Tuđmanov HDZ zbog čega uglavnom za njega i glasaju. Gledaju u vrata i vide samo vrata, ali ne i zgradu. Kada HDZ izgubi tu potporu stvorit ce se kritična masa ljudi artikuliranog političkog izričaja bez političke baze, što po prirodi stvari mora donjeti stvaranje neke nove jake političke opcije. Ja vjerujem u to, u nešto novo.

22.05.2010. u 18:12 · Komentiraj (9) · Isprintaj · # · Share

Josipovićeva bosanska Oda radosti

Čitajući govor predsjednika Josipovića uistinu se ne mogu oteti dojmu altruizma kojim je isti protkan. Samo netko autističan ne bi prepoznao duh optimizma kojim je govor prožet. Zaista, kao da se radi o balkanskoj Odi radosti. A Josipović je postao i zapadnobalkanski Willy Brandt. Ivo je zbog toga sretan. Zajedno s njim, tom epitetu raduju se i drugi hrvatski građani. Hrvati baš i ne. Jer ako je Josipović Brandt, onda je Hrvatska Njemačka - Hrvatu dosta.

Okosnica Josipovićeva govora sa najviše govornice u BiH otprije pet dana poziv je na prijateljstvo, međusobno razumijevanje, suradnju i potporu u izgradnji slobodnog i demokratskog bosansko-hercegovačkog društva i njegovih euroatlanskih stupova državnosti. Ono po meni važnije, odavanje je počasti nevinim žrtvama. To treba pozdraviti i javno ustvrditi da je to stvarno državnički čin koji odlikuje dobre politike, usuđujem se reći kršćanskoga duha. Paradoksalno, ali istinito.

Jednostavno se vidi da su se ljudi potrudili oko govora - predsjednički savjetnici. Međutim, segment predsjedničkog govora u kojem ta Oda radosti nažalost postaje Oda gadosti otkriva i zašto su se ljudi toliko trudili. I u tome treba napraviti jasnu distinkciju: DA za altruizam, ali NE za neistine.

A eto; svekolika hrvatska medijska, politička i pučanska javnost je priglupa pa ne može ispravno interpretirati ono što je Josipović u segmentu svoga govora spinovski, "metafizičkim" jezikom bez spominjanja imena izrekao u ime Hrvata u parlamentu bosanske Hrvatske. Da stvar bude dramatičnija, i u ime tamošnjih Hrvata koji prije svih uopće ne dijele njegovo i njegovih savjetnika, ipak, samo mišljenje. Ali Ivo je institucija, valjda on najbolje zna što su ti tamo H/hrvati radili dok je on pisao po kajdanci.

O altruističkim željama i nadama za bolju budućnost vraćanjem u prošlost, izraženim u govoru predsjednika RH, svedenim na puki epitetski rječnik, Bosna i Hercegovina sluša već nekoliko desetljeća. Njima koji žive bosansko-hercegovačku realnost to dođe nešto kao utopija. Ali eto, ipak podiže moral. Ljudi su lakovjerni. A Josipovićevi ljudi su sada samo cijelu priču zamotali u ljepši papir. A ono što Hercegovina i Bosna nisu do sada čuli ono je što je dovelo do opće društveno političke pomutnje u Hrvatskoj i okolici - nisu zavraga brzinom svjetlosti hrvatskim medijima protutnjali naslovi "Josipović se ispričao za Tuđmanovu podjelu BiH". To je ubolo u oko.

Riječ skladba i skladanje može se tumačiti i kao činjenje sklada. A Ivo pravo i pravda Josipović je i skladatelj. Bez trunke zluradosti; njegova skladba - bosanska simfonija kao pokušaj stvaranja sklada i harmonije naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine i istih tih naroda i narodnosti susjednih zemalja BiH – temeljena je na laži. Politički; na neistinama. Jer, isprika koja to nije, naime Josipović je samo žalio za Bošnjacima u Ahmićima, malo manje za Hrvatima u Križančevu selu, u biti je priča o teatru apsurda. Živa drama, rekli bi.

A što je laž? Laž je dio govora u kojemu Ivo Josipović stvarno samo žali, a ne ispričava se. To je dio govora u kojemu ratnu situaciju u BiH i ulogu njenih aktera u svome žalu eufemistički mistificira spominjanjem politika koje su "vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu – podjela.", a da im pri tom ne navodi imena. Time Josipović ostavlja prostor slutnji da ih je bilo više jednakih i da se te politike ne odnose samo na glavni i jedini razlog i uzrok ratu u BiH – a to je velikosrpska politika/e predvođena Miloševićem, njegovim srpskim socijalistima, komunistima i imperijalistima.

Kasnije je u svome govoru jasno imenovao jednu od tih politika – "Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela." Velikosrbe i islamske fundamentaliste nije spomenuo – aha (!), da, u svome balkanskome pohodu kasnije se trebao susresti u Vojvodini i sa Borisom Tadićem. Pa neće mu valjda prije susreta nabijati agresiju na BiH na nos. Razumljivo. Da se Tadić možda ne predomisli. Nije se htio zamjeriti ni Bošnjacima! Ta neće valjda dozvoliti da ga Bošnjaci prozovu Grkom koji darove nosi.

Dakle; jedno je reći oprosti za zločine i pokloniti se nevinim žrtvama, a "oprosti" su Hrvati u zatvoru osuđeni za te zločine, a drugo je svesti zločine na krivnju politike na način jednake raspodjele odgovornosti za čitavu bosansko-hercegovačku tragediju, kako je to Josipović učinio. Josipović je svojom konstrukcijski pojednostavljenom interpretacijom prošlosti praktički preuzeo veću odgovornost Hrvata za cjelokupnu bosansku tragediju - rat i ratne strahote, od one stvarne odgovornosti. Bez uvažavanja ikakvih principa, činjenica, kronološkog slijeda događaja, karaktera i ciljeva događaja odigranih u BiH. Takva interpretacija prošlosti naprosto ne odgovara istini. Nisu svi jednako odgovorni za rat u BiH.

Time je Josipović izjednačio velikosrpskog agresora sa tadašnjom politikom RH prema BiH, i praktički ju posredno okarakterizirao agresorskom i djeliteljskom. Josipovićevim mudrijanjem još će ispast da je pored srpske agresije na BiH i pored srpskog zauzimanja preko 70% BiH jos 1992. godine, Hrvatska isla u BiH u osvajački rat u isto vrijeme dok je doma vodila obrambeni rat, i da su Bošnjaci dok nisu ojačali za samostalnu organizaciju vlasti zajedno sa Hrvatima osvajali Bosnu i Hercegovinu. Apsurdno.

Svoju tezu o hrvatskoj politici 90-tih, Josipović je htio pojačati izjavom da broj Hrvata u BiH ne bi bio prepolovljen da je ta politika valjala. I to bi trebalo stajati kao argument postojanja agresorskog karaktera te politike? Bez veze! Prava je istina da je glavnina Hrvata, njih 250 000, prisilno napustila svoje domove iz Posavine pred srpskim agresorom još 1992. godine. Drugi val iseljavanja Hrvata iz BiH dogodio se nakon hrvatsko-muslimanskog sukoba, a treći nakon Daytonskog sporazuma. Razvidno je da "činjenica" da je hrvatska politika devedesetih prema BiH najviše koštala same Hrvate i nije činjenica, više je tlapnja.

Govor Ive Josipovića u bosansko-hercegovačkom parlamentu dobrim djelom treba načelno pozdraviti i poduprijeti! Međutim; nažalost, po meni, spomenuta Oda gadosti – segment Josipovićevog govora temeljen na proizvoljnoj interpretaciji naše bliske povijesti baca drugačije svjetlo na altruizam cjelokupnog govora. Jer, sporni segment cjelokupnom govoru daje karakter vanjsko političkog dodvoravanja temeljenog na mistifikaciji istine, čime gubi na značaju i ne ostvarjuje svoj cilj – pokretanje lavine međusobnih isprika i postavljanje temelja za izgradnju boljih međudržavnih odnosa. A drugi upravo zbog toga, zbog svjesnosti neodrživosti stanja temeljenog na neistini neće prihvatiti takav način i princip interpretiranja prošlosti.

Ta Josipovićeva mistifikacija istine vjerojatno proizlazi iz komunističko jugoslavenske svijesti poimanja hrvatske države, kojeg gaje anacionalne hrvatske političke struje lišene bilo kakvog razumijevanja za osjećaj pripadnosti nacionalnoj zajednici. Jer ipak je Josipović na kraju samo pripadnik, doduše sada neformalno, pravnog sljednika Komunističke partije – SDP-a. Što može reći i da je altruistički duh govora bio samo lubrikant da se lakše penetrira do jezgre – diskreditacije hrvatske politike devedesetih, Franje Tuđmana pa i HDZ-a kao glavnog "jučer, danas, sutra" političkog oponenta.

Sada kada je Josipović ničim izazvan u ime Hrvatske prvi izrazio žaljenje i kolokvijalno se ispričao za pokušaj podjele BiH, očekivati da će prije Bošnjaka srbijanski predsjednik učiniti isto čista je iluzija. Tadić neće učiniti ništa slično, a još manje predsjedništvo BiH. Odnosno predstavnici Bošnjaka koji su isto tako dijelili Bosnu. Iluzornije od toga jedino je isprika svekolike međunarodne zajednice koja je Bosnu pokušala podijeliti u nekoliko navrata: Cutilleir-Carringtonovim, Vance-Owenovim i Owen-Stoltenbergovim planom, da bi na kraju to uspjeli Daytonskim sporazumom, stvorivši danas BiH faktički i praktički podijeljenu na srpski i muslimanski dio. Kamo sreće da su svi šarali po salvetama.

Ako je dijeliti Bosnu uopće grijeh zasto je tobožji pokušaj djeljenja gori od faktičnog djeljenja Bosne? Jer za pokušaj se, evo, Josipović "ispričao", doduše zanemarujući istinu i čineći time u stvari neutemeljeni i neodgovorni ustupak glavnim krivcima bosansko hercegovačke tragedije, Srbima, ali i Bošnjacima, skidajući sa njih dio odgovornosti za bosansku tragediju, što će im samo dati podstrek u svome lakomom odnosu prema cjelovitoj BiH, gdje smanjena količina odgovornosti znači i veću količinu prava na BiH.

Ivo ne pada daleko od stabla – isprikom koja to nije Josipović je nastavio Mesićevu politiku "svi se svima trebaju ispričati". Na kraju će Hrvatska ostati jedina skinutih gaća. Logika kojim se Josipović ispričao logika je kojom bi se BiH, trebala ispričati za počinjenu agresiju nad Hrvatskom – ludo, jel' da? Ali hrvatski gradovi napadani su, granatirani i rušeni iz Bosne. JNA je ubijala ljude u Hrvatskoj granatama ispaljenima iz Bosne. Ali da, to nije bio njihov rat.

Nadam se samo da neće doći do takve zlokobne svijesti hrvatskih političkih elita da se primjerice ispričavaju za pobijene srpske rezerviste i uništene tenkove u Vukovaru ili obaranje "oba dva" JNA aviona u Šibeniku. A možda se jednog dana svi međusobno budu ispričavali i za nedijeljenje Bosne. Tko zna.

19.04.2010. u 16:20 · Komentiraj (13) · Isprintaj · # · Share

Registar hrvatskih branitelja: moj obračun s Registrom

Ne, priča o Registru nije dio priče o detuđmaniziranju i odhrvaćivanju društva i naroda, upravo suprotno. Ili o huškanju na "povlastičare". Ne. Jasno je svima da nema tu nekih povlastica, ali činjenica je da ipak postoje. Pa ako netko nije zaslužio Čunga Lungu, nije ju zaslužio. Stvar je u principima i moralu.

Tema registra hrvatskih branitelja nije društveno politički spin i instant instrument korišten u dnevno političke svrhe s ciljem odvraćanja od ekonomske situacije u državi, kako se cijela situacija interpretira ovih dana. To je društveno politički problem koji se nalazi na isto tako društveno političkim marginama već godinama. A jednom mora započeti i epilog te priče. Kada god da započne oni koji su stvar i pozicionirali na margine uvijek bi posegli za tim quasiargumentom.

Da je Hrvatska uređen sustav institucionalnog rješavanja problema, priča da nelegalna i kriomična objava Registra hrvatskih branitelja vrijeđa, bila bi istinita! Jer uistinu, u hipotetskoj situaciji naše institucionalne izvrsnosti ispada kao da se radi o kriminalnoj bagri koju treba prokazati, u koju treba uprijeti prstom ili u gorem slučaju pokazati joj prst, onaj srednji. Dakle nitko normalan se ne slaže sa objavom imena hrvatskih branitelja na ovakav način - u hipotetskoj situaciji uređenog institucionalnog rješavanja problema, to je valjda svima jasno.

Samo što; gospodo, mi ne živimo u takvoj državi - toga su najsvjesniji branitelji koje najjače mlate jedra hrvatskih institucijalnih vjetrenjača, a da na kraju ne ostvaruju ni svoja zaslužena prava. I sada bi mi i oni trebali vjerovati da će isti ti ljudi rješiti problem Registra?! Zbog toga su branitelji prvi koji su za objavu (legalnog) Registra – ne smećite to s uma. To navlastito pokazuje inicijativa na online društvenoj mreži samih branitelja (možda nije relevantna ali je svakako znakovita) da bez ustručavanja i sa ponosom obznane svijetu da su bili hrvatski branitelji. Branitelji su u tome jedinstveni i podjele među njima nema. Branitelji se dijele samo na one koji ih predstavljaju i one koje se predstavlja.

Dostojanstvena objava imena branitelja temeljena na javnom političko-društvenom konsenzusu javnosti (javnost je već za), politike (Vlada se nećka, jer ipak se radi o biračkom tijelu) i branitelja (branitelji su za, njihovi predstavnici u sprezi politikom uglavnom ne) čista je iluzija. A nisam siguran da bi i u tom slučaju polemika prošla glatko. Jer uvijek postoje oni kojima je to škakljiva tema bliska temi "biračke potpore", pa za sobom jeftinim parolama, primjerice o izdaji nacionalnih interesa, povuku i lakovjerne hrvatske domoljube, kako bi njihova strana priče dobila na težini i značajnosti.

Načelno, svatko razuman i dobronamjeran složit će se da uistinu nelegalan način objave Registra i nije način i da je takav rasplet priče o Registru najgori mogući rasplet. Međutim, možemo moralizirati od nemila do nedraga i zgražati se nad tim gerilskim i nelegalnim činom građanskog neposluha, koji je za osudu zbog svoga karaktera. Ali, bez obzira na možda i skrivene i zlurade motive objavljivača Registra, nažalost, naša surova realnost je da je ovakav način možda jedini način rješavanja problema. A sto i više tisuća ljudi u državi sa nezasluženim i nezarađenim statusom branitelja jest problem, moralni, principjelni i novčani.

Od siječnja 1999. do kraja 2009. broj branitelja na popisima ministarstava obrane i unutarnjih poslova povećao se za 115.365 – sa 386.301 na 501.666 branitelja! Mene kao Hrvata, građanina i pripadnika zajednice u kojoj živim - dakle pripadnika javnosti to interesira i nije mi svejedno. Samim time; to je onda javni interes. Najbolji argument u prilog tome javnom interesu je 60 000 000 pregleda stranice www.registarbranitelja.com u samo pet dana - ljudi žele znati.

Iako ne bih dovodio u vezu registar branitelja sa u javnosti istaknutim popisima ljudi bivše države, jer registar branitelja karakterno je drugačiji od tih popisa, za apsolutnu sam transparentnost popisa društvenog, političkog i povijesnog značaja. To uključuje i popis pet privilegiranih skupina bivšeg režima - partizane, UDB-aše, JNA "funkcionere" i kolaboracioniste komunističkog jugoslavenskog sustava. Samo bih napomenuo da sam ZA takvu transparentnost i objavu ali neovisno o međusobnom odnosu tih popisa. Jer logika kojom sam primjerice za objavljivanje plaća svih zaposlenih u Hrvatskoj samo ako se objavi i popis svih mirovina u Hrvatskoj u stvari nije logika. To su odvojene priče.

Isto tako, bitno je istaknuti da uzrok naše realnosti gerilskog rješavanja problema (Zar je to nešto novo u našem društvu, i kod doktora se ide gerilski.) nije čak ni onaj tko je Registar objavio, nego "država" (iako nije isključeno da ga je sama "država"(Vlada, bivši/sadašnji predsjednik) objavila) koja je dovela do takvog stanja da nešto što je moralno, odnosno normalno i očekivano postaje nelegalno, a time karakterno sumnjivo i fingirano, te podložno između ostalog i insinuirajućim i paranoičnim interpretacijama kakve haraju osobitno unutar dijela nacionalno osjetljivog kruga Hrvata, koji svaki napor u pokušavanju rješavanja problema karakteriziraju kao nerazumijevanje situacije i napad "crvene politike" na "hrvatsku stvar". A u biti je stvar samo u drugačijem mišljenju i pogledu na istinu i dignitet Domovinskog rata, i zaštitu istih. U tom kontekstu sam i ja dio crvene politike onda. A valjda ja sam najbolje znam tko sam. Jesam crven, ali samo ispod kože.

Mnogi sa nelegalnom objavom registra, koja odaje negativan karakter upravo zbog svoje nelegalnosti, poistovjećuju objavu na legalan i dostojanstven način želeći i takvu objavu prikazati nepotrebnom i negativnom. Valjda misleći da na taj način štite hrvatske interese, bar je to izgovor. A koji je to hrvatski interes u skrivanju lažnih branitelja ili ne objavljivanju imena čestitih ljudi koji se nemaju čega stidjeti u svome državotvornom učešću?

Kažu: "doći će do linča hrvatskih branitelja, otpočet će lov na vještice" – apsolutno, lov na vještice i treba početi, ne na branitelje, na vještice među braniteljima. Ili recimo; Savo Štrbac će pročitati imena hrvatskih branitelja i oni će se preko noći naći u brojim optužnicama. Pa dame i gospodo, Savo Štrbac odavno posjeduje Registar hrvatskih branitelja. Zar to nije očito iz dosadašnje zapadne politike ucjene Hrvatske haškim optužnicama pri ulasku u EU, čiji je Štrbac bio sukreator? Ili, neće hrvatski branitelji moći u Srbiju jer će ih srpski granični policajci provjeravati da li su bili branitelji pa maltretirati zbog toga ako jesu – jako neuvjerljivo. Najbolji vic na kraju je da će država sama rješiti problem. Kažu; osnujmo komisije! Ma dosta nam je komisija – komisije su samo novi kanal mistifikacije problema.

Budimo realni i nemojmo se zavaravati hrvatskom institucionalnom sposobnošću rješavanja problema – iluzorno je očekivati da će "država" pokušati na bolji i ljepši način postaviti stvari na svoje mjesto. Kao da nije svih ovih godina imala priliku. Prilika je postojala, ali ne i volja. Razlozi bezvoljnosti su brojni. Kada znamo da je braniteljski popis dio popisa biračkoga tijela vlasti, stvar postaje jasnija. U simbiozi vlasti i predstavnika branitelja ta već iluzija za institucionalnim rješavanjem problema jako je blijeda.

Objava Registra, makar nelegalna, iako je upitna i ta nelegalnost jer hrvatski zakoni o osobnim podacima koji u Hrvatskoj priječe objavu Registra nisu mjerodavni i u SAD-u gdje su objavljeni, gdje oni zapravo time postaju samo obična informacija, stvorila je pritisak kojim će se morati sinergijski stvoriti napori u pronalasku konsenzusa oko ovog društveno političkog pitanja.

Bez obzira na mogućnost postojanja skrivenih namjera i ciljeva objavljivača Registra, mudro bi bilo s obzirom na to situaciju okretat ka rješavanju stvarnog problema. Dakle jedinu svrhu objave istog tražiti u kontekstu rješavanja problema, a ne paranoično se natjecati u otkrivanju, zapravo pesimističnom smišljanju potencijalnih opasnosti koje vrebaju objavom imena hrvatskih branitelja po "hrvatsku stvar". Ali, prije svega treba se izdići iznad samoga sebe, svojih uokvirenih i šablonskih pogleda na stvar i prihvatiti da problem uopće postoji.

U tom kontekstu Registar hrvatskih branitelja možemo gledati i kao povijesni dokument koji društvu nalaže zadaću odavanja počasti svakome koji je dio svoga života ugradio u slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Ako to možemo svakom tom branitelju učiniti ponaosob - imenom i prezimenom, stvar je puno veća. I ne može me nitko uvjeriti i pokolebati u mišljenju da je moja želja za saznanjem imena vukovarskog branitelja, oca hrvatske književnice Ivane Simić Bodrožić, čin izdaje.

Izdaja je šutjeti o tome.

13.04.2010. u 18:18 · Komentiraj (0) · Isprintaj · # · Share

Tito - eufemizam svoga lika i djela

Kompromis sa prošlošću kakvim ga ja vidim, kao rješenje prijepora oko Tita nije kompromis u smislu odricanja i apsolutnog odmaka od bilo koje suprostavljene strane, već istinom uspostavljanje ravnoteže tih strana.

Antagonizam zbog opsjednuća

Da je živ, na posljednim predsjedničkim izborima, ako bi se kandidirao u Hrvatskoj, Tito bi se sa Vukšićem borio da ne bude zadnji, jer ne zna skladati i nije obrazovan. Uz dužno štovanje gospodina Slavka VŠS Vukšića. No to nije ni bitno. I danas, nakon gotovo 30 godina od smrti druga Tita južni Slaveni su u šoku. Pripadnici nepriznatog naroda ili jednostavnije jugonostalgičari, plaču što je mrtav, a oni koji to nisu plaču što je živ. A živ je. Da jugonostalgičari vjeruju u Boga, suze što im niz lice teku bile bi suze radosnice. Koliko ga vole, štuju, vjeruju mu – pomislili bi da se Tito ukazuje Majci Božjoj, a ne Ona njemu - narodu. Dosta priče. Ajmo realno.

Tito. Jedni ga ne vole i ne odobravaju, drugi ga vole i obožavaju. Ne ulazeći u argumente "za" ili "protiv", činjenica je da je Tito prisutan u hrvatskome društvu i politici, a ponajviše u ljudima, što bi došlo nešto kao opsjednuće. Zbog toga, po meni, problem njegove prisutnosti nije taj što on post mortem živi kao transcedentna ružna ili lijepa razglednica u glavama i srcima ljudi, jednodimenzijalni slovni prikaz na tablama ulica i trgova hrvatskih gradova (iako je to dobar indikator gdje se nalazimo i kamo idemo) ili desničarsko topovsko meso. Problem njegove prisutnosti je što kao takav ima multiplicirajući bjesomučni efekt na društvo, na suprostavljene strane "za" i "protiv", koje jedino što uspijevaju jest više mrziti onu drugu stranu i što se taj antagonizam nerazumljivo povećava i projicira na ukupni "hrvatski život". A to je besmisleno.


Hrvatski štokholmski sindrom

Često imam dojam da kolektivno, cijelo hrvatsko društvo pati od štokholmskog sindroma. Patty Hearst, kćer bogatog nakladnika Randolpha Hearsta, oteli su i mučili teroristi iz organizacije Simbionisticka oslobodilačka vojska U zatočeništvu je Patty spontano prihvatila ideale za koje se SLA borila i zatim je s grupom učestvovala u kriminalnim i terorističkim akcijama. Nešto slično kao da se dogodilo sa hrvatskim društvom i narodom. To nije stvar ljudskog ratia i razuma. Stvar je prirode ljudskoga bića, pa i čitave nacije sastavljene od tih bića, odnosno reakcije na fenomen kulta ličnosti istih. Naša se psiha prilagođava tako da počinjemo suosjećati s uzrokom problema, čak ga i voljeti. Kada smo u nečijoj milosti i nemilosti, nastojimo mu ugoditi radi preživljavanja.

Titu smo ugađali kada smo mu pjevali na Titov božić - svakog 25. svibnja, kada smo njemu u čast trčali štafetu i odavali mu sveopću počast zbog toga što se skupo oblačio. Što je skupo jeo i pušio cigare. Što se kao puran šepurio u kultnom Fleetwood modelu Cadillaca i Mercedesu, ili u jednom od njegovih preostalih 12 luksuznih automobila, i to dok je u zemlji vladala teška oskudica. Tito je zbog toga bio simpatičan. Razlog takvom pomanju stvari leži u ljudskoj psihi a može se tumačiti i kao bolest. I danas narod Tita voli jer je bio frajer dok je narod živio od opijuma titoističke religije bratstva i jedinstva koje se utopilo u bratskoj krvi. To je suština titoizma kao i svakog kulta ličnosti: ono što je druge činilo zločincima i svinjama, Tita je činilo velikim.


Fenomen El Tito

Jednostavno je riječ o kolektivnom društvenom psihičkom obrambenom mehanizmu koji se aktivira potiskivanjem osjećaja zbog traumatskih događaja koji se kasnije manifestiraju, odnosno vraćaju kao simptomi, kao društveni fenomeni. A hrvatsko društvo ih je danas prepuno. Tako danas s Titom spajaju nespojive ideje pa nastaju političke hibridne koncepcije socijaldemokracije sa naglaskom na komunizam. Ne mi, nego oni koji su Tuđmanu, dva puta demokratski izabranom predsjedniku, spočitali nepoštene izbore bez obzira što je njihov Tito vladao 35 godina bez izbora. Ne mi, oni koji su Tuđmanu zamjerali kontrolu slobodnih medija koji u vrijeme njihove društveno političke jugoslavenske afirmacije nisu ni postojali u pojmovnom smislu slobode, a koji se, vidimo danas, gase i guše u vlastitim govnima - bez Tuđmana, a kao utvrde titoizma zagriženo su dogmatski propovijedale demokraciju i liberalizam – hipokritski paradoksalno.

Danas se pozvanima ljudska prava osjećaju štititi oni koji o Titu misle sve najbolje i ignoriraju njegove zločine i karakter njegove totalitarne apsolutne vladavine. Današnji nositelji borbe za ljudska prava nastali kao derivat mulja komunističke partije zapravo su monopolisti ljudskih prava čija se količina mjeri jedino odnosom prema pripadnicima nelojalnih građana RH, što je postalo društveni obrazac. Isto tako novinari traže slobodu govora i pisanja, a istovremeno o Titu misle sve najbolje. Čak i feministice, nakon ogorčenih napada na muškarce koji mijenjaju žene kao objekte za Tita tvrde kako je bio frajer i imao mnogo žena. Sve te nelogičnosti i društveni fenomeni hrvatskoga društva rezultat su preživjelog javnog nekritičkog isticanja i obožavanja jedne osobe kao nepogrješivog političkog vođe društvenog napretka – kulta ličnosti - TITA.

Istinom protiv kulta ličnosti

Tito je nesumnjivo bio značajna ličnost i sposoban državnik, ne zato što su mu sprovodu nazočili predstavnici 130 zemalja svijeta, jer možda se svijet samo došao uvjeriti da je stvarno mrtav (1999. godine svijet je vjerovao medijima), ili odmjeriti svoj status i pozicionirati se unutar odnosa svjetskih političkih elita hladnoga rata, nego zato što je činjenica da je pod njegovim vodstvom izvojevana pobjeda u ratu. Nakon toga se doduše obračunao sa svojim neistomišljenicima, uveo neograničenu represivnu vlast, strahovladu, totalitarizam i jednoumlje i pritom, zaista, nije birao sredstva. Nije mu bio problem uništiti partijske drugove za svoju vlast, nije mu problem bio pobiti desetke tisuća svojih sunarodnjaka radi osvete ili odreći se žena i prijatelja. I zato je pojam Tito eufemizam za lik i djelo Josipa Broza.

Danas Titu pristupamo iz različitih kuteva. Postoje različita mišljenja o njegovoj vrijednosti/bezvrijednosti i ulozi u društvu. Ono što je bitno je poimanje ne onoga što je Tito bio, nego onoga što Tito jest. Jer povijest će sa protokom vremena dati svoj sud o tome što je Tito bio, ma što mi mislili. Želim reći da će razlike među ljudima, njihovim osjećajima i mišljenjima uvijek postojati, općenito, pa tako i vezano za Tita. To ne možemo mijenjati. Ali ono što možemo učiniti jest kontrolirati moć koja nastaje zbog tih razlika. Jednom rječju ta moć stvara opći razdor među nama ljudima, a tek onda ljevičarima i desničarima. Kontrola te moći postiže se istinom.

Trenutna koncentracija društvene i političke moći počiva na postisnutoj istini. Bez obzira što se u zadnje vrijeme u znanosti i drugdje pojavljuju prve kritike Tita i njegove politike, činjenica je da je on i dalje naš društveno politički lubrikant problema. Njegovo nasljeđe nakon devedesete i danas je katalizator društvenih i političkih procesa, i to kroz nelustriranu društvenu svijest iznad svega, kroz medije, političare, gospodarstvenike, intelektualce i pripadnike civilnoga društva kao kanale distribucije Titova kulta ličnosti.


Kompromis s prošlošću

Trenutno stanje potisnute istine poligon je daljneg razdora među ljudima, pa ako želimo taj jaz koji priječi normalno ostvarenje društva u svojoj ukupnosti premostiti, prije svega moramo napraviti kompromis sa prošlošću na temelju istine kao zalog za budućnost. Taj kompromis sa prošlošću kakvim ga ja vidim, nije kompromis u smislu odricanja i apsolutnog odmaka od bilo koje od suprostavljenih strana, već istinom uspostavljanje ravnoteže tih strana. Što prije shvatimo besmislenost rješavanja ovog problema nametanjem svoga kao jedinog mogućeg mišljenja, svima će nam biti bolje. Ja sam za to.

Ako bespogovorno težimo demokraciji isto tako bespogovorno moramo odustati od svega onoga što ne čini demokraciju, što ju sputava i guši. Jer, demokracija je poluga mira i prepreka ostvarenja lijevih i desnih diktatura. Demokracija je faktor koji štiti da na površinu ne isplivaju hitleri, ajhmani, brozi i staljini koji žive među nama, a koji to mogu samo u diktaturama, a nikada u demokraciji. Zbog toga se uvijek moramo boriti za demokraciju. To ne znači odustati od činjenice Tita pobjednika u ratu, to znači odustati od činjenice Tita gubitnika u miru. A to pak znači bolju, sigurniju i mirniju budućnost u jedinstvu i zajedništvu. Naravno, preduvjet je prije svega da to svi želimo.

23.03.2010. u 15:35 · Komentiraj (19) · Isprintaj · # · Share

Stjepan Mesić: 2000. - 2010. - 201?

Sad kad je otišao, s Pantovčaka u Grškovićevu, Mesić je i doslovno promijenio samo adresu. Svih ovih godina mnogi su uviđali njegovu prljavštinu i sada se ne libe o njoj i govoriti. Bit će zanimljivo pratiti daljnji Mesićev politički put i rad. Vjerujem da ga neće manjkati.

Mesić i ustavni okviri

Rezultat demokratskog odabira predsjednika počiva na izbornom legitimitetu jer se njime predočuje slobodna volja građana koja kao takva potvrđuje određeni izbor. U tom kontekstu taj legitimitet odnosi se prije svega na predsjedničke ovlasti određene Ustavom RH. Te formalne ovlasti daju predsjedniku stanovitu moć, ali pored njih predsjednik posjeduje i neformalnu moć. Ta neformalna moć, moć je koja proizlazi iz duha moralne vrijednosti funkcije predsjednika kao državničkog i društvenog autoriteta i korekriva. Upravo zato sto je neformalna nema i ne može imati svoj izvor u formalnosti, u izbornom legitimitetu, a kao takva otvara mogućnost velike zloupotrebe jer ovisi isključivo o osobi koja ju posjeduje – predsjedniku.

Drugim riječima; snaga koju pruža predsjednička funkcija kroz svoj neformalni aspekt onakva je kakvom ju učini predsjednik i ovisi o ideološkom svjetonazoru, društvenom i političkom određenju predsjednika, ali i o predsjedniku kao osobi. Tako posložene stvari nisu problem same po sebi, one problem postaju kada ih se počne iskorištavati. Dakle kada govorimo o neformalnoj moći predsjednika RH nalazimo se na skliskome terenu jer ta moć često može biti izokrenuta i zloupotrebljena.

A to je Mesić konstantno činio - kada se osvrnemo na desetljeće Mesićevog predsjednikovanja razvidno je da je taj neformalni aspekt funkcije predsjednika Mesić najviše koristio. Glavnina njegovog političkog opusa počivala je na akumulaciji političke moći sa tog izvora. Da se držao svojih ustavnih ili objašnjenih neformalnnih "ovlasti" koje proizlaze iz moralne vrijednosti predsjedničke funkcije vjerojatno ga hrvatski puk ne bi toliko često viđao. U tom smislu Mesić se zaigrao i zaboravio da je Hrvatska u jesen 2000. promjenom Ustava prešla sa polupredsjedničkog na parlamentarni sustav, čime je zbunio javnost.

Prostije rečeno, Mesić je konstantno iskakao ne samo iz ustavnih okvira nego i okvira neformalnih ovlasti predsjednika i to samo i jedino sa svrhom provođenja svojih, najčešće ideoloških pogleda na svijet. To je često činio obračunavajući se sa svojim neistomišljenicima na dnevnopolitičkom planu , a nerijetko i sa apologetima davne i ne tako davne prošlosti, obično minimalizirajući rezultate i zasluge Tuđmana za pobjedu u Domovinskom ratu i demokratizaciji Hrvatske ili veličajući hrvatski antifašizam kroz pravdanje partizanskih zločina, što je za hrvatski antifašizam zapravo pogubna formula održavanja hrvatske antifašističke reputacije.


Fašizam i Tuđman – Mesić i opstanak

Kada bi se iz opusa vladanja bivšeg predsjednika izuzele etape njegovog neformalnog djelovanja postavlja se pitanje što bi od njega ostalo? Postavlja se i pitanje da li je onda svrha takvih dnevnopolitičkih prepirki i afera u stvari bila recept Mesićevog opstanka? Dakle, kako bi se održao, Mesiću je bio potreban neprijatelj. U tom smislu za svoje glavne neprijatelje koje je međusobno isprepleo, pretpostavio je fašizam, odnosno ustaštvo (op.a. u 21. stoljeću), te sve ono sazdano u Tuđmanovom liku i djelu i njega samog.

Fašizam mu je dobro poslužio. Sam ga je rehabilitirao stvaranjem društveno političkih mini kriza, metodama dramatičnog, simplificiranog (poznati predsjednikov šarm) i personificiranog komentiranja na ideološkoj razini događaja koji nisu ni od kakve ili su male važnosti za naš svakodnevni život, a sve kako bi za ono što čini imao dobar alibi i zeleno svijetlo. Na tome tragu postaje jasnije zašto su se neki ljudi i događaji tumačili baš kroz fašizam, zašto se isti etiketiraju tom groznom etiketom još uvijek, odnosno što je i tko stvara u biti "nepostojećeg" neprijatelja (op.a. uvijek treba podsjećati na problematiku fašizma ali nikako ne na način, u mjeri i zbog svrha kojih je to Mesić činio). Da je Mesić predsjednik i sada; "kukasti Križevci" bili bi top tema ureda predsjednika. Na TV-u bi Mesić držao povijesna predavanja, dijelio bi Hrvate na ustaše i partizane, a sve svoje neistomišljenike povezao bi upravo sa samim izgrednicima, barem na misaonoj i ideološkoj, ako ne i izravnoj razini.

Drugi njegov neprijatelj potreban za politički opstanak, Franjo Tuđman, na čijim je potenciranim pogreškama Mesić svojim jeftinim emocionalno mobilizirajućim parolama ostvario izbornu pobjedu (2000.), višestruko je bio bitan. Najprije je kroz Tuđmana, odnosno proces detuđmanizacije Hrvatsku morao prikazati kao izoliranu i nedemokratsku državu, da bi potom sebe pretpostavio kao onoga koji mijenja te stvari na bolje, kao onoga koji Hrvatsku vodi iz međunarodne izolacije i onoga koji Hrvatsku demokratizira.


Detuđmanizacija

Detuđmanizacija je bila i Mesićev osobni obračun sa nekadašnjim stranačkim šefom Tuđmanom. Nekada je naziv tog procesa – "detuđmanizacija", bio skrivan, a u Grlićevom i Mirkovićevom filmu "Novo, novo vrijeme" Mesić više ni ne krije naziv procesa u kojemu je imao glavnu ulogu. Detuđmanizacija je riječ koju sada otvoreno koristi.

Kada izlaskom iz HDZ-a pod opravdanjem neslaganja sa politikom prema BiH u vrijeme sukoba Hrvata i Bošnjaka nije uspio svrgnuti vlast, želeći se domoći iste, nastavio ju je svrgavati političkim djelovanjem kroz laži i optužbe. Da stvar bude gora, glavne optužbe na račun Tuđmana bile su stvari koje je on kao visokopozicionirani provodio, smišljao i vjerojatno naređivao.

Mesić je Tuđmana optužio za koketiranje sa ustaštvom, a sam je poticao ustaštvo (op.a ovih dana rekao je da je on podlegao atmosferi, a snimke iz razdoblja 90-tih govore da je on zapravo stvarao tu atmosferu), optužio ga je za tajne račune i pokradeni iseljenički novac, a sam je skupljao taj novac i vodio brigu o njemu, optužio je Tuđmana za pretvorbu i privatizaciju, a sam je bio dio te visoke politike, i ono glavno, optužio je Tuđmana za podjelu BiH i agresiju Hrvatske na BiH, koja da je uistinu i postojala i sam bi bio njen sudionik.

Možda jedina pozitivna stvar koja je proizašla iz tog Mesićevog obračuna sa "90-tima" i procesa detuđmanizacije prije svega je skidanje krune sa umišljenih i bahatih hadezeovskih glava koje su mislile da ce Hrvatskom svojim napuhanim domoljubljem vladati za svagda, čast iznimkama. Mislili su da su Bogom dani i da nemaju rok trajanja – prepoznatljiv komunistički obrazac.

Nakon 2000.godine, ponešen predsjedničkom moći, nastavio je sa politikom laži i optužbi na račun Tuđmana - što iz obijesti jer 90-tih nije uspio preuzeti apsolutnu vlast od Tuđmana, što iz stvaranja podloge za prezentiranje sebe samoga kao političara novoga smjera koji Hrvatsku izbavlja iz izolacije i sl..


Mesić izvodi iz izolacije i demokratizira?

Treba reći da je situacija Tuđmanove politike očuvanja suvereniteta samo u Hrvatskoj nazvana državnom izolacijom. Izolacija podrazumijeva sankcije. Ja ih se ne sjećam. Jedina prava sankcija Hrvatskoj bila je zabrana uvoza oružja 1991. godine. Istine radi, najzaslužniji za nju bio je savjetnik dosadašnjeg predsjednika Budimir Lončar. Uz potporu britanske politike, Budimir Lončar molio je Vijeće sigurnosti 1991. godine da Hrvatima ne dozvoli da se naoružaju kako bi se branili od svesrpske agresije.

Isto tako, da je Hrvatska uistinu bila međunarodno izolirana zbog Tuđmana, nikada ne bi ostvarila vojnu pobjedu i svjetsko međunarodno priznanje cjelovitosti i neovisnosti. Međutim, istina je da se Tuđman u drugoj polovici 90-tih našao u političkoj izolaciji. On kao političar, državnik i vođa. I to prvenstveno zbog nepopustljive politike međunarodnim interesima i utjecajima, a poradi očuvanja hrvatskih nacionalnih interesa. Koje je Mesić hrvatske nacionalne interese štitio? Ne, on nije štitio hrvatske nacionalne interese - danas to zovemo otvaranje svijetu, odnosno u Mesićevom slučaju; izvođenje iz izolacije.

Da je Mesić uistinu Hrvatsku izbavljao iz međunarodne izolacije, Hrvatska ne bi imala ovakav nezavidan položaj u regiji, osobito kada je riječ o srpsko hrvatskom odnosu, koji je u posljednjih 10 godina u najlošijem stanju. Isto tako, ono najvažnije - Hrvatska bi već bila pripadnik europske zajednice naroda. Da je Hrvatsku izveo iz međunarodne izolacije bez obzira na ekonomsku krizu investicije u Hrvatsku rapidno bi porasle, itd.. A što se Mesićevog demokratskog karaktera tiče; on se najbolje očituje u njegovom javnom "učenju" novinara novinarskom poslu. Isto tako, da je Mesić demokratizirao Hrvatsku, ne bi bili progonjeni, zatvarani i ubijani njeni novinari, smjenjivani urednici informativnih emisija, ne bi na ulicama glavnoga grada bili ubijani nedužni ljudi, i još štošta drugo.

Kako bi Hrvatsku demokratizirao i izveo ju iz izolacije morao ju je za početak tamo i odvesti - kao što sam rekao, Mesić je to činio lažima, optužbama i obmanama. Primjerice; sa tom svrhom, samo nekoliko godina od završetka rata, sa adrese Ureda predsjednika RH u Haag bezočno je poslao opskurnih 666 transkripata, te 19.500 dokumenata na više od 100.000 stranica iz arhiva MORH-a, a potom je u Haagu svojim prvo tajnim svjedočenjem (jos uvijek se ne zna kao svjedok koje strane u postupku) optužio Tuđmana i ondašnje državno vodstvo za politiku podjele BiH. Tek kada je tako postavio stvari, Mesić je mogao nastupiti kao izbavitelj.


I poslije Mesića Mesić, ali sa strahom i nervozom

Sad kad je otišao, sa Pantovčaka u Grškovićevu, Mesić je i doslovno promijenio samo adresu. Pošto je njegov rad ionako u velikoj mjeri bio neformalan, to što više nije predsjednik ne sprječava ga da nastavi istim putem. Pogotovo sada kada je instalirao svoj kontinuitet kroz savjetnike novoga predsjednika.

Jedina razlika do sada biti ce u tome da je Mesić prestankom predsjednikovanja ipak izgubio dio moći. Strah i nervoza koji su ga doveli do reakcije, primitivnog ispada u intervjuu RTL-ovoj televiziji znak je da je toga svjestan - svjestan je da su ljudi svih ovih godina uviđali njegovu prljavštinu i da se sada ne libe o njoj i govoriti. Biti će zanimljivo pratiti daljnji Mesićev politički put i rad. Vjerujem da ga neće manjkati.

28.02.2010. u 04:29 · Komentiraj (7) · Isprintaj · # · Share

Korupcijski pekmez

Tek kada svi svjetonazorski i ideološki komunistički politički preci nestanu, problemi korupcije moći će se početi rješavati. Za sada je rješavanje tih problema nemoguće jer se način funkcioniranja tih ljudi koji bi trebali mijenjati stvari na dobrobit društva kosi sa njihovim usvojenim i naučenim općim kodeskom življenja i rada, čiji je jedini cilj opstanak na vlasti jer ona znači moć, interes i korist.

"Dam ti - daš mi" mentalitet

U svom omiljenom kafiću često ispijam kavu koju najčešće platim 10 kuna. Ta kava inače košta 7 kuna, ali 3 kune ostavim konobaru kao tringelt. Na taj način konobara u biti podmićujem jer želim da mi drugi puta bespogovorno, revnije, češće i sa osmijehom promijeni pepeljaru i da mi nova pepeljara koju donese bude suha kako mi se cigareta ne bi ugasila kada ju otresem nakon povučenog dima. Konobara na taj način podmićujem jer želim i da mi odmah donese sve novine i da ga ne čekam duže od dvije minute kada kročim u "svoj" kafić.

Želim korist i to postižem linijom manjeg otpora podmićujući konobara koji široke ruke prihvaća isto to; linijom manjeg otpora doći do koristi. I nije nas briga za ništa drugo. To što sam ja novcem kupio nešto što bi trebao biti njegov posao i to što je on taj novac prihvatio da bi radio što ionako mora ostavljamo po strani i nije nas briga za posljedice. Moguće posljedice su da drugi koji ne ostave tringelt neće biti usluženi kako bi trebali - dakle; dolazi do pada kvalitete usluge, a ja počinjem funkcionirati kao parazit koji zaobilazi sustav kojem time opada kvaliteta. Ja kao jedan od inih taj sustav u biti rušim i dovodim u kolaps. Takvo funkcionira Hrvatska.

Tringelt je u ovom slučaju samo preneseno značenje mita koji to nije, a kao banalan primjer ljudske svijesti zorno predočava "dam ti - daš mi mentalitet". Sve to, odvija se na nesvjesnoj uvriježenoj razini i zato je problem korupcije i mita u Hrvatskoj i drugdje problem odnosno stanje mentaliteta a tek onda politički, društveni i drugi problem. "Nordi" ne znaju za pojam tringelta, a i mito i korupcija su im strani. Strani su im ne zato što su oni prvotno boljeg i pitomijeg genetskog koda i mentaliteta, nego zato sto imaju sustav koji ih je na to natjerao. Teško da će se mentalitet ljudi, nas ili "Norda" promijeniti, ali zato možemo mijenjati sustav. Možemo ga prilagoditi ljudskom mentalitetu ne dajući mu prostora da se manifestira stavljajući ga u prostor minimalnih veličina.


Percepcije rastu a problemi ostaju

Vjerojatno europskim spinom, naša Jadranka postala je tuzlanska osoba regije nakon samo 6 mjeseci upravljanja ministrima vlade. Da im se ne ponovi "Rumunjska i Bugarska" napori u borbi sa korupcijom u Hrvatskoj su započeli, deklarativno - misli Europa; treba narodu dati novu nadu, treba pokazati da postoji hrvatski "Hope", hrvatski "Yes We Can", a u pozadini naprosto misle da samo treba instalirati nekoga za koga se čini da može promijeniti u stvari samo outfit, formu - percepciju Hrvatske u borbi protiv korupcije. Na listi sa 180 zemalja obuhvaćenih istraživanjem percepcije korupcije Hrvatska se trenutno nalazi na 66 mjestu, iza npr. Bocvane, Butana, Jordana,Tunisa, Turske, itd.

Hrvatska pošto poto želi u uniju, ali i Hrvatsku se pošto poto želi primiti u Europsku uniju. Napori u tom smjeru mogu napredovati samo izvanjski jer zna Europa da se sadržaj ne može u kratkom vremenu promijeniti tako lako, pa prelaze na formu. Znaju oni to jako dobro kada nisu uspjeli sa Sanaderom, pa su ga smijenili. Sada sa Jadrankom još samo moraju sami sebi dati albi da smo dovoljno sposobni i dovoljno uznapredovali u borbi protiv korupcije.



Koruptivni polet postsanaderovaca

U tom smislu igara europskog i domaćeg guranja Hrvatske u EU tumačim ovu sveopću narodnooslobodilačku hrvatsku borbu protiv mita i korupcije. Svakodnevno smo joj svjedoci kroz medije. Ispostavit ce se na kraju da ista neće dati rezultata jer već sada, u odijelima i počešljanim frizurama iz zatvora izlaze glavni akteri afera kojima smo bombardirani. Na djelu je prostitucija parole "iskorijeniti mito i korupciju". Njome se sada svi razmeću i puna su im usta te parole. Svi koji ju koriste u stvari su svodnici i zavodnici. A znamo kakvi su to ljudi!

Mislim da u tako posloženom sustavu stvari zakulisnih igara i zamaskiranom pristupu problemu leži velika opasnost. "Iskorijeniti mito i korupciju" toliko jako postaje izlizana parola da njen smisao gubi značaj. Ovakva situacija u kojoj je na djelu sveopća u stvari deklarativna "borba protiv korupcije" dovest će do još korjenitije korupcije u Hrvatskoj. Jer; samo će neki (ako i oni) biti pribijeni na stup srama, a ostali koje se ne dira jer su dio ekipe koja se sada bori protiv korupcije biti će amnestirani i time će dobiti jos veći polet u svom haranju.

Tako je bilo kada se HDZ rješavao i kada se na kraju riješio Pašalića. Pašalić je bio sinonim onog HDZ-ovog lopovskog karakternog dijela. Kada je Sanader prevarom politički smaknuo Ivića sve se činilo kao da se HDZ dubinski reformira jer je odagnao personifikaciju svoga zla, a sada vidimo da su se poslije Pašalića događale deseterostruko veće makljaže. Bojim se da će se to opet dogoditi - sada je personifikacija zla Sanader i njegovi ljudi, a nemojte mi molim vas reći da i ovi sada nisu bili Sanaderovi ljudi.


Preci komunističke svijesti

Uspostavljanjem neovisne i tada suverene Hrvatske, komunizam i komunistička svijest i poimanje funkcioniranja i upravljanja državom i društvom samo su se oblikovali demokratskom formom, a još gore - preobukli su se u mentalitete. Zbog tih mentaliteta, ljudi koji u rukama drže poluge upravljanja državom, politikom i društvom probleme korupcije, mita i naših drugih boljki nikada nece riješiti i eliminirani u korijenu. Oni će samo mijenjati njihov izgled i formu, prilagođavat ce ih dnevno političkim svrhama, a sadržaj i obrasci ostat ce isti. Sada se to čini u suradnji sa Europom jer je to trenutna točka hrvatske povijesne agende.

Tek kada svi svjetonazorski i ideološki komunistički preci takve svijesti nestanu, problemi će se moći početi rješavati. U ovakom trenutnom stanju rješavanje problema je nemoguće jer se način funkcioniranja ljudi koji bi trebali mijenjati stvari na dobrobit društva kosi sa njihovim usvojenim i naučenim općim kodeskom življenja i rada, čiji je jedini cilj opstanak, opstanak na vlasti, jer ona znači moć, interes i korist. Potonje se navlastito očituje kroz borbu političkih opcija, lijevih ili desnog centra (desnih nema), gdje sve što te opcije čine, čine samo zbog vlasti. U tom kontekstu glavnina hrvatske političke scene u stvari je borba političkih struja a ne jasno odjeljenih političkih ideja i opcija. U takvom političkom kotlu Hrvatskoj ne preostaje ništa nego da se i dalje kuha dok ne provrije. Do tada će i dalje svi po malo močiti prst u pekmez da vide da li je kuhan! Nadam se samo da sam u krivu.

12.02.2010. u 19:22 · Komentiraj (35) · Isprintaj · # · Share

ZBOGOM LEGENDO - 18. veljače odlazi Stjepan Mesić

Da se može biti doživotni bivši predsjednik dokazao je Tito (i poslije Tita Tito), a narodni heroj Jugoslavije Mika Špiljak da predsjednik može biti svatko. Drugu tezu Mesić je već potvrdio, a prvu "biviši doživotni" tezu - kako si tepa, potvrdit ce 18. veljače.

Mesićev izlazak iz ormara

"Mogao bi pomrsiti račune Draženu Budiši i Mati Graniću, ali su mali izgledi da uđe u drugi krug.". Tako je ugledni Vjesnik 24. siječnja 2000. godine, dan prije prvoga kruga predsjedničkih izbora predvidio ishod istih. Međutim; nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, za drugog, službeno hrvatskog, sa 40 posto u prvom i 70 u drugom krugu izabran je Stjepan Mesić. Tako je Mesić porazio Dražena Budišu i zajašio predsjedničko sedlo. Šešir i kaubojke nije ni morao oblačiti.

Često govore da je živ, Franjo Tuđman bio bi u Haagu. U tom smislu nije zgorega spomenuti da tada Stjepan Mesić ne bi bio predsjednik (op.a. da je Tuđman živ). Zbog toga što je umro od raka, Mesić je Tuđmanu odmah u početku svoga prvog mandata zahvalio toplim osmjehom pričajući vic novinarima francuskog Le Mondea - zbog toga je čak i kazneno prijavljen - "Znate li koja je razlika između Tuđmana i Miloševića? Jedan je pod zemljom, a drugi ne može iz zemlje."

Smišljen simbolički taj je vic obilježio jedan od smjerova njegovog političkog vladanja i djelovanja kroz predsjedničku funkciju. Nakon toga Mesić nije više pričao viceve o Tuđmanu, od tada je Tuđmana provlačio kroz mašinu za mljevenje mesa zvanu detuđmanizator. Često ju je podmazivao.


Dolazak na vlast

Kao fenkis iz pepela Mesić se uzdigao sa predviđajućih 5 na 40 posto glasova koji su ga odveli u drugi krug, pa do pobjede. Da bi razumijeli takav obrat potrebno je razumijeti politički i prirodni mentalitet Stjepana Mesića. U tom kontekstu; uzavrelo stanje u državi i nerealno nagomilano nezadovoljstvo dijela građana nakon smrti Franje Tuđmana uoči trećeg izbora predsjednika bilo je kao stvoreno za politički i prirodni mentalitet Stjepana Mesića. On je jednostavno navikao naučeno kameleonski se prilagođavati situaciji i vremenu. I to je opet učinio. Ne može se poreći - ima osjećaj za trenutak. Kada je trebalo, bio je prvi komunist, nacionalist, australski ustaša kada je skupljao emigrantski novac, čak je hodočastio i na Široki Brijeg da krsti kćerke 90.-e (op.a. tako kažu).

Da bi pobijedio, svoj iskonski titoistički mentalitet preobukao je u onaj građanski, predstavljajući se kao predsjednik građanin, kao predsjednik svih građana Republike Hrvatske. Ta građanska projekcija se na kraju pokazala kao prazna parola jer prava je istina da je Mesić u biti bio predsjednik samo dijelu hrvatskoga građanstva i to onom dijelu kojeg ima svaka država svijeta a voli se nazivati svakim samo ne imenom države u kojoj živi.

Da bi zaveo sve, ne samo te građane, perfidno i zlurado se kitio "Tuđmanovim" grijesima pretvorbe i privatizacije nudeći borbu do krvi sa onim velikim Hrvatinama, najčešće Hercegovcima, škorpijama, kako ih je nazivao, koji su se okoristili na račun hrvatskih građana, a od kojih su neki u to vrijeme krvarili za Domovinu. To je bio cijeli Mesićev predizborni program. Godinama poslije prokazivalo se da se taj napuhani balon praznio kroz istu rupu kroz koju je bio i napuhivan – Mesićev anus.

U svom proboju do predsjedničkog trona mašući zastavama revizije pretvorbe i privatizacije nije zaboravio, samo je prešutio da je ista u stvari provedena po komunističkom obrascu i prije 90.-e. Njen politički sudionik Mesić je bio tada, ali i poslije - naime, Mesić je poslije 90.-e participirao u vlasti kao drugi čovjek u državi sve do pokušaja puča u HDZ-u 1994. godine. Tada je izašao iz stranke, kako se pravdao; zbog politike prema BiH o kojoj je kasnije svjedočio kao tajni haški svjedok zabijajući čavle u hrvatski politički lijes. (Konkretno; riječ je sukobu HVO-a i ABIH, koji je uzgred; da stvar bude apsurdnija, završio 93..)


"Back to the roots" predsjednički opus

Svoj feniksov uzlet Mesić je dožio nakon "januarske revolucije" 2000. godine kroz svoj "back to the roots". Nakon što je izabran, njegov politički i ljudski obraz manifestno se odražavao u poništavanju onoga što je Tuđman pokušavao mireći i minimalizirajući u ljudima zadojene totalitarističke ubilačke ideologije. To je činio na način dodvoravanja onom spomenutom dijelu građanstva koji bi se rađe nazvao svakim samo ne imenom države u kojoj živi. To dodvoravanje uključivalo je relativiziranje zločina kao pojma, kao ljudske gadosti, pravdanjem postojanja svrhe činjenja istog, uzdižući hrvatski antifašizam, a u biti bacajući ljagu na njega – ubijajući time i zadnju nadu da je u Hrvatskoj uistinu postojala stvarna i iskrena borba protiv fašizma, koja je temelj ove države - od NOB-a pa do Domovinskog rata, kao što i Ustav RH kaže.

Mesićevo predsjedničko desetljeće, njegova "politika duginih boja" (koja je vjerojatno uključivala i njegov prelazak na judaizam (op.a. tako kažu)) pompozno najavljivana kao izlazak iz izolacije (nacionalno neprostituiranje) i Tuđmanove ere diktata, a u biti namjerno sotoniziranog vremena "velikih ideja malih naroda" devedesetih godina, zapravo nije donijela ništa novog u odnosu na komunistički kontinuitet prije 90-tih, koji je nakratko za Tuđmana donekle prekinut. Dojam tog komunističkog kontinuiteta Mesić je samo pojačavao svojim prgavim, kapricioznim, podrugljivim i primitivnim općim ophođenjem sa sudionicima političkog, društvenog i javnog života, a osobito neistomišljenicima, ali i medijima i građanstvom. Neki, očito njemu slični zbog toga ga i vole i kliču mu.

Činjenice su da demokraciji za njegove vladavine ruže baš i nisu procvale - i dalje su progonjeni novinari, smjenjivani urednici informativnih emisija, maltretirani pojedinci i grupe ljudi, politički i na druge načine. Nerijetko je Mesić optuživan za bombe, za krađu i ubojstva, za otmice i druga nedjela koja su ga često dovodila u vezu sa hrvatskim kriminalnim podzemljem. Dok je Mesić predsjednikovao, kao i 90-ih ubijani su ljudi po ulicama glavnoga grada. Za njegove vladavine odigrana je prodaja i privatizacija ključnih državnih poduzeća od nacionalnog interesa, a specijalnost su mu bile ekonomske, najčešće kreditne telefonske intervencije. A ni financijere svojih kampanja nikada nije otkrio.

Osobito značajan bio je njegov doprinos hrvatskom duhu nacije kojem je svakom prilikom kačio latentne fašističke etikete, a često je kulturno uzdizanje nacije pokazivao danima otvorenih vrata Pantovčaka, gdje su se mnogi nemilice častili državnim tajnama. Već sam spomenuo tajno haško svjedočenje i zabijanje čavala u hrvatski politički i nacionalni lijes. Svoj nacionalni neponos čestim putovanjima našim avionom (koji je, hvali se Nacional, bio čak 30 sati mjesečno u zraku i koji je prevalio preko 125 tis. km) Mesić je iskazivao redom u svjetskim metropolama, a ponos u odabranim državama - Tadžikistanu, Armeniji, Egiptu, Libiji, Kubi, BiH, Makedoniji, Srbiji itd..


Demesićizacija

Odlaskom možda posljednjeg čvrstog i uvjerenog političkog recidiva komunističkog mentaliteta i pobjedom Ive Josipovića na zadnjim predsjedničkim izborima mnogi se pribojavaju nastavka Mesićeve politike "duginih boja", boje se opetovanog "poraza" hrvatskog kroz tu politiku, međutim u svakom slučaju, činjenica je da Hrvatska odlaskom Mesića – dobiva.

Bez obzira što će Josipović imati lagan zadatak u nadmašivanju svoga prethodnika, jer nije teško biti bolji od Mesića, hrvatski politički prostor morati ce se očistiti od načina upravljanja i vladanja koje je Mesić sa svim svojim odlikovanim ljudima uspostavio kao normalan način funkcioniranja institucije predsjednika, koju je bez lažne skromnosti, prije svega moralno obezvrijedio. Taj proces mora se dogoditi za vrijeme ili poslije Josipovića, on je neizbježan sam po sebi.

Ako građani za to ne znaju, ne znači da predsjednik Mesić nije ništa dobrog napravio. Sigurno da je napravio i dobroga, ako ništa, znao je katkad svojim simplificiranim govorom i trunkom šarma izmamiti osmjehe na lica ljudi – i zbog toga je Stjepan Mesić legenda. A legende su stvar prošlosti. I srećom što je tome tako. Zbogom legendo.

05.02.2010. u 05:57 · Komentiraj (12) · Isprintaj · # · Share

Politički spektakl - rehabilitacija ustaštva

Danas kada sve što nije na internetu kao da i ne postoji, zanimljivo je koliko bezazleno pretraživanje interneta može biti znakovito. Upisom riječi "rehabilitacija ustaštva" u Google tražilicu ista kao rezultat pretraživanja prikazuje članke u kojima se kao najčešće ime prikazuje ono predsjednika RH Stipe Mesića – možda ne relevantan ali svakako indikativan podatak.

Potonji podatak indikativan je u toliko što se uz navedene tagove prikazuje ime najvećeg radnika hrvatske industrije antifašizma koji je cijeli svoj ugled bazirao na "političkom spektaklu" suprostavljanja fašizmu kroz samovoljno privoljeno monopolističko ekskluzivno pravo antifašizma, što i ne bi bio problem da to ne čini kroz paravanski antifašizam (komunizam) i to nakon gotovo 65 godina od poraza fašizma.

Prema Murrayu Edelmanu (1921-2001), jednom od utjecajnijih proučavatelja političke znanosti u Americi, općenito govoreći; "politički spektakl" sastoji se od tri ključna elementa, a to su problemi, politički vođe i neprijatelji. Upravo od "neprijatelja", kao jednog od dijelova političkog spektakla sazdan je Mesićev politički kredibilitetet, pa se postavlja pitanje što bi ostalo od Mesića da nema "neprijatelja"?

To retoričko pitanje ujedno je i odgovor na pojavu rehabilitacije ustaštva u Hrvatskoj, koja se uistinu neumorno odvija - kako bi se održao, Mesiću je potreban stvarni neprijatelj; fašizam, odnosno ustaštvo kojega sam rehabilitira stvaranjem društveno političkih mini kriza metodama dramatičnog, simplificiranog (poznati predsjednikov šarm) i personificiranog komentiranja na ideološkoj razini događaja koji nisu ni od kakve ili male važnosti za naš svakodnevni život, a sve kako bi za ono što čini imao dobar alibi i zeleno svijetlo. Na tome tragu postaje jasnije zašto se neki ljudi i događaji tumače baš kroz fašizam, zašto se isti etiketiraju tom groznom etiketom, odnosno što je i tko stvara u biti nepostojećeg "neprijatelja“.

Dok se neko društveno političko djelovanje očituje kroz rad političkih stranaka, udruga građana civilnoga društva, istaknutih relevantnih individua iz različitih domena društva, pa i tajnih nezakonitih udruga i organizacija, kako to u svijetu biva, u Hrvatskoj se pod relevantno političko djelovanje fantomskih neoustaša najčešće svrstava traganje za istinom (Bleiburg i drugi komunistički zločini, Tito, komunizam, Ustav 74.), a stavljanje pod upitnik i samo nekih tvrdnji hrvatskih komunista (600.000 žrtava Jasenovca) - nedodirljivih monopolista antifašizma redovito se tumači kroz prekrajanje povijesti i rehabilitaciju ustaštva, što se u konačnici potkrepljuje incidentima neodgovornih pojedinaca poput makarskih srednjoškolaca ili osuđenim thompsonovim fanom sa djedovom ustaškom kapom na glavi.

U tome stilu takav način manipuliranja, svjedoci smo, projicira se na ukupno društvo, u sve njegove razine, čak i slobodu govora, odnosno pjevanja, što je pak donekle razumljivo ako se ima u vidu činjenica da su nekadašnji dugogodišnji promicatelji komunizma i bivši članovi Komunističke partije u Hrvatskoj danas ponovno zauzeli vodeća mjesta u hrvatskoj politici, znanosti, kulturi, medijima, tzv. civilnome društvu i dr..

07.08.2008. u 17:49 · Komentiraj (21) · Isprintaj · # · Share

Oprosti za Oluju

"Svi su svima krivi i svi se svima trebaju ispričati" politika je između ostalih i Stipe Mesića. Potaknut napisima u srpskim medijima te Tadićevom porukom Hrvatskoj uoči obilježavanja Oluje Mesić to možda uistinu i učini. Nakon što je sa adrese Ureda predsjednika RH u Haag bezočno poslao opskurnih 666 transkripata, te 19.500 dokumenata na više od 100.000 stranica iz arhiva MORH-a, i to samo nekoliko godina od završetka rata, isprika Srbiji za Oluju došla bi tek kao ubod komarca.

Na razne načine svjedoci smo težnji utjecajnih međunarodnih političkih, društvenih i civilnih krugova za izjednačavanjem žrtava i agresora posljednjeg "balkanskog rata". Svjedoci smo težnji koje je Margaret Thatcher (1979. - 1990.) prepoznala i u svojoj knjizi "Državničko umijeće" spočitala zapadnim vođama kao najveću od tri ključne pogreške zapadne politike prema ratu u bivšoj Jugoslaviji, koju uzgred budi rečeno, smatra sudionikom nemilih balkanskih događaja. Druge dvije su, navodi Thacher; "embargo žrtvama " i "krivotvorenje događaja".

Ono što danas stoji u haškim optužnicama za Oluju potvrda je postojanja lucidnih težnji i instrument je revizije naše nedavne povijesti i to baš prema matrici koju u svojoj knjizi navodi bivša brit. premijerka - krivnju podijeliti između agresora i žrtve. Na tome tragu ne čudi činjenica da "proeuropski" Boris Tadić očito ima politički kredibilitet kada preko svjetskih medija poručuje da od Hrvatske očekuje ispriku za Oluju. U protivnom, bez političkog kredibiliteta takva poruka kategorizirala bi se pod upitan politički moral, a ilustrirala poznatom krilaticom "na istoku ništa novo".

Krilatica "na istoku ništa novo" najbolje opisuje današnju nemoralnu politiku Srbije prema događanjima u Hrvatskoj, BiH, te na Kosovu, odnosno prema stavu spram istih, a s obzirom na gubitnički položaj Srbije u sva tri rata, koja su sami pokrenuli - da stvar bude gora. Drugim riječima poruka da bi se Hrvatska trebala ispričati Srbiji za Oluju ravna je primjerice situaciji u kojoj bi saveznici 1955. godine bili primoreni ispričati se Njemačkoj za Iskrcavanje u Normandiju.

Međutim, ovdje glupost ne prestaje; ona se nastavlja i sa "hrvatske" strane. Naime, glupost međunarodne i Srbiji svojstvene nemoralne politike jako dobro upotpunjava predsjednik RH zajedno sa svim "predsjednikovim ljudima". U tom kontekstu kada god stigne neizbježno se kritički negativno osvrće na vlast 90-tih besramno kriminalizirajući istu bez obzira što je i sam bio dio te vlasti, a sve sa ciljem diskreditiranja rezultata koje je ta vlast ostvarila.

Tako je primjerice 2001. godine na skupu "Hrvatsko-srpski dijalog povjesničara" (čiji je središnji promotor g. Ivo Goldstein) u vezi s kritikom bivše vlasti, iznimno pohvalio g. H. G. Flecka, u nas voditelja zaklade "Friedrich-Naumann-Stiftung", koja je promicatelj i organizator tih skupova, a suštinu čije politike "otvorenog društva" čini težnja integraciji po njima jedinstvenog prostora zemalja bivše Jugoslavije sa naglaskom na "demokratsku" Srbiju kao polazišnu točku toga prostora. To najbolje predočava u kakvom beskorpuloznom političkom međunarodnom okružju se nalazi Hrvatska, kakvim fingiranim utjecajima je izložena, koliko daleko ciljevi tih utjecaja potpomognuti unutarnjim čimbenicima sežu, a navlastito kakvom politikom su predvođeni hrvatski građani, odnosno Hrvati.

Jedina prepreka svemu zasigurno je većinski dio hrvatskih građana koji svoje polazište vidi u Domovinskome ratu, kao simbolu novoga početka i simbolu otpora svemu onome što nam se nametalo, a i danas nameće, a iz čega smo pak uz preveliku žrtvu nametnutim ratom svojevoljno tek nedavno izašli. Zato; Tadiću oprosti za Oluju, ali ne danas!

03.08.2008. u 20:08 · Komentiraj (15) · Isprintaj · # · Share

Divide et impera

Otkad je slobodne Hrvatske hrvatski građani nikada kao danas nisu bili razjedinjeniji i podjeljeniji u mišljenima i stavovima naročito spram prošlosti. To i ne bi bilo toliko pogubno kada ta sustavno i namjerno činjena razlika u mišljenjima ne bi bila poligon nametanja sustava moralnih, etičkih, društvenih i drugih vrijednosti, u stvari poligon eliminiranja i ušutkavanja neistomišljenika vlastodržaca, a u konačnici prikaz trenutnog stanja duha nacije, društvene i kulturne misli, te ukupne međuljudske interakcije u svim društvenim slojevima.

Osobito boli spoznaja da takvim metodama iskorištavanja devijantnih društvenih pojava i kretanja, korištenjem vlasti i političkog utjecaja pribjegavaju upravo oni koji nas svakodnevno upozoravaju na te i tima slične pojedince, udruge i organizacije, političke, ideološke, književne, kulturne i druge struje, ali predznaka drugačijeg od njihova, i to kao da je jedino legalno i legitimno ono što oni govore i čine - očito naviknuti na duboko ukorijenjenu potčinjenost jednoumlju.

Osobito nakon prekretne 2000. te podjele sve su dublje. Tu praksu stvaranja razdora među ljudima na ideološkoj razini nedvojbeno su uveli "svi predsjednikovi ljudi", naročito glavni kuhar osobno, opozicijska klika koja sve podgrijava, te vladajući premijer i hadezeovska struja - Ivi obvezana omertom, koji svaku javnu društvenu polemiku prešutno ignoriraju ili mlako europejski komentiraju, ne bi li se kome od europskih uglednika eventualno dodvorili.

Naročito zanimljiva jest retorika kojom se se ovladava medijskim prostorom kao glavnim izvorom i emiterom informacija šireg pučanstva, koja pak neodoljivo podsjeća na minula vremena, što se pak pretače u mišljenje jednog dijela komunizmom indoktriniranog puka ogrezlog u totalitarizmu, ionako sklonom hipokriziji, pseudodemokraciji i lažnom liberalizmu.

Norman G. Finkelstein, američko-židovski povjesničar, u svjetskom bestseleru Industrija holokausta tvrdi da židovski establishment sustavno izrabljuje holokaust kako bi osnažio svoj status, kako bi ostvario ekonomiju i društvo po svojoj mjeri ovladavanjem centrima moći. Nešto slično događa se i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se svemu suprotnom od njihovih mišljenja, stavova, djelovanja, viđenja i percipiranja stvari najjednostavnije perfidno dodaje riječ fašist u svim svojim oblicima kako bi u startu omalovažili i minimalizirali dano oprečno mišljnje ili stav. Njihove interpretacije vremena drugog svj. rata kao polazišta njihove superiornosti često se ne podudaraju s povijesnim činjenicama te se koriste kako bi se uklonila svaka kritika Jugoslavije, komunizma, Tita, njih samih, te njihovih podupiratelja.

Iako nitko nema moralno pravo biti antifašist ako ujedno nije i antikomunist, stari hrvatski komunistički establishment kao dio totalitarizma kome nedvojbeno pripada i fašizam besramno i sustavno iskorištava svoj paradoksalni antifašistički predznak sa ciljem pridobivanja dominacije nad svim područjima života Hrvatske, i to svijesno i nesvjesno. Potonje se naročito ogleda u političkom, medijskom, kulturnom i svakom drugom javnom djelovanju komunističkim nepotizmom ustoličenih predstavnika istih tih domena života, te njihovim uplitanjem u kreiranje općeg društvenog života, sloboda mišljenja, govora i pisanja, čak i pjevanja.

Uvidjevši da su tereti prošlosti i strah od budućnosti ono što nas udaljuje od sadašnjosti, a sadašnjost je sve ono što su desetljećima uporno zatirali – neovisna Hrvatska država, demokracija, temeljna ljudska prava na slobodu, pripadnost naciji i vjeri, sloboda govora, pisanja i mišljenja, svako uspostavljanje veze sa sadašnjošću za njih je prijetnja, te smo upravo iz tog razloga svakodnevno svjedoci izljeva panike i paranoje u najrazličitijim oblicima u svim društvenim porama. Na tome tragu tek nam predstoje izljevi panike i paranoje vezani za povratak hrvatskog političkog emigranta i uznika Zvonka Bušića u Hrvatsku. A primjerice o Thompsonu, njegovim pjesmama i općoj polemici o njemu da i ne govorimo.

25.07.2008. u 18:00 · Komentiraj (20) · Isprintaj · # · Share

Haški uvod u hrvatsku povijest

Na međunarodnom kaznenom sudu za područje bivše Jugoslavije u Den Haagu jutros je počelo suđenje velike važnosti za hrvatski narod u cjelini - formalno generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču, a izričitije cjelokupnoj hrvatskoj obrambenoj politici i njenom širem kolektivu. Dok se "Srbima" ne može dokazati očita krivnja ni za najmanje zločine u gradovima centrima velikosrpske represije poput Vukovara, "Hrvatima" se sudi za politiku, i to obrambenu. Može li netko zamisliti suđenje npr. Winstonu Churchillu?!

Ishod ovog suđenja velikog značaja uvelike će odrediti odnos drugih prema Hrvatskoj i Hrvatima u budućnosti, ali i stanje hrvatske nacionalne svijesti, koja će možda po drugi puta u povijesti na svojim leđima ponijeti do sada dobro iskorištavan teret prošlosti - krivnju. Licemjerno zanemarujući stvarne okolnosti i kontekste rata, agresije na Hrvatsku, izravno zadirući i preinačujući povijest, stvarajući krivotvorine međunarodna je zajednica očito naumljeno odlučila provesti u stvarnost. Obrambeni rat ne može biti zločinački, ali u njemu se mogu napraviti ratni zločini, to je svima jasno. Jasno je i da je haški tribunal prije svega politički sud sa zacrtanom međunarodnom politikom velikih igrača, jer suđenje politici u biti je mistificiranje stvarnih zločina, prikrivanje onih koji su povukli obarače.

Na samome početku izlaganja optužbe tužitelj Alan Tieger pokušao je predočiti povijest koja je prethodila ratu i Oluji općenito. Ustaše, četnici, drugi svjetski rat i masovna ubojstva Srba neizostavno su spomenuti, očito s ciljem projiciranja na akciju Oluja i hrvatsku politiku 90-tih. Također je zanimljivo da je hrvatski narodnooslobodilački pokret - HDZ, karakterno sveden na srpske nacionalističke stranke i politiku općenito. Iznesene su poznate teze o udruženom zločinačkom pothvatu združenom sa ciljem protjerivanja Srba i njihovim metodama djelovanja, od kojih je do sada jedna od "jačih" teza, teza o prekomjernom granatiranju Knina dovedena u pitanje i od strane samog tužiteljstva, vjerojatno ne promišljeno.

Iako nije dovela u pitanje legitimnost i pravo Hrvatske na vojno oslobađanje jer bi to u stvari značilo suprostavljanje i međunarodnoj zajednici, potvrđujući činjenično stanje koje je prethodilo Oluji, između ostalog i etničko čišćenje Hrvata na području tkz. RSK, optužba je uvodnom rječju tužitelja iznijela svoj stav spram politike vezane za akciju Oluja, ali i cjelokupne tadašnje hrvatske politike. Lako čitljiv cilj uvodnog izlaganja optužbe odaje namjere prikazivanja nemilosrdnog i svrhovitog karaktera Oluje kojemu je primarni cilj bilo poticanje, de facto planirano istjerivanje Srba iz Hrvatske kao dio isključive samoinicijativne ničim izazvane politike. Znajući da uvodna riječ ostavlja prvi snažni i dugotrajan dojam na suce tužiteljstvo je time odmah zagiralo adutom.

Imajući na umu da se formalno sudi trojici generala, osobito je znakovito da se u uvodnoj riječi tužitelja Alana Tiegera Franjo Tuđman spominje najčešće, Ante Gotovina rjeđe, a Ivan Čermak i Mladen Markač uopće se ne spominju. Također je zanimljivo da je u iskazu optužbe pažnja sinergijski usmjerena na mrtvog čovjeka - Franju Tuđmana, koji se ne može braniti, što cijelu priču čini presedanom, jer haški sud nije ovlašten da sudi mrtvima. Zločinački prikazan karakter Oluje u iskazu optužbe u suštini se očituje kroz politiku Franje Tuđmana, na sudu iščitavanu iz stenograma famoznih brijunskih transkripata, ali i audio zapisa u kojima se pozornost pridavala čak i tonu kojim predsjednik govori, bez obzira na stvarni kontekst.

Iako optužba nije dokaz, i presuda zavisi od stvarnih dokaza i pravnog procesa, dosad nebrojeno puta iskompromitiranog, nesumnjivo je da će uvodno izlaganje optužbe, sama optužnica, a u konačnici presuda hrvatskim generalima, posmrtno dr. Franji Tuđmanu, Gojku Šušku, Janku Bobetku, znanom i neznanom hrvatskom političkom kolektivu, državnom i vojnom vodstvu, političkim strankama, pa čak i simpatizerima i svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u obrani Republike Hrvatske, u dogledno vrijeme postati povijesni obrazac kao temeljna legitimna potvrda zbivanja u Hrvatskoj na kraju dvadesetog stoljeća, što dugoročno donosi dalekosežne posljedice po buduća zbivanja na ovim prostorima.

11.03.2008. u 13:33 · Komentiraj (31) · Isprintaj · # · Share

Kosova - republika

Za razumijevanje kosovske nezavisnosti i odcjepljenja Kosova od Srbije, odnosno za razumijevanje prava koja daju legitimitet tome činu, prije svega je potrebno razumijeti što su i koja su to legitimna prava koja dozvoljavaju bilo kojoj zajednici na svijetu pravo na vlastitu državu. Prava na državu predstavljaju sve ono što čini vlastitu spoznaju odnosno samosvijest neke zajednice dovoljno jakom da istu učini održivom i opstojnom na određenom prirodnom jedinstvenom prostoru, uz pretpostavku postojanja izgrađenog identiteta na temelju povijesnog, kulturnog, jezičnog i vjerskog nasljeđa na tome prostoru, ali uzimajući u obzir i danu realnost trenutne zbilje. Sve to čimbenici su koji govore u prilog kosovske nezavisnosti.

Polazeći od relevantnih osnovnih demokratskih vrijednosti, principa i čimbenika; pravo samoopredjeljenja sadržano u Povelji UN-a (čl. 1. st. 3); Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, (čl. 1); Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, (čl. 1.); kao neotuđivo i prirodno pravo svakog naroda koje se očituje kroz volju naroda i koje uključuje i odcjepljenje, temeljno je pravo svakog naroda na državu, uz naravno prvotno postojanje valjanih preduvjeta za primjenu toga prava.

Bez valjanih preduvjeta za primjenu toga prava Ujedninjeni narodi brojali bi 2500 članica, a ne 192, koliko ih trenutno imaju, što je ujedno i odgovor na; kosovskom nezavisnošću potaknute autonomaške aluzije RS u BiH ili bivše tkz. RSK u Hrvatskoj. Isto tako bitno je spomenuti da se pravo na samoopredjeljenje ne smije shvatiti kao odobravanje "djelatnosti" koja bi dovela do raspada ili ugroze, u cjelini ili djelomično, teritorijalne cjelovitosti ili političkog jedinstva država koje se ponašaju u skladu s načelima ravnopravnosti i samoopredjeljenja.

Bez obzira što je odcjepljenje Kosova pravno formalno presedanski međunarodni čin, ali presedanski zbog prvotnog presedanskog potčinjenja Kosova i Kosovara, preslikavši dosad potonje izneseno na danu kosovsku situaciju vrlo brzo postaje jasno da je odcjepljenje Kosova od Srbije očekivani čak i moralni čin. Prije svega povijesni presjek događanja na Kosovu nepobitan je argument na strani slobodnog Kosova. Također neminovno je da Kosovari čine dovoljno samosvijesnu i brojnu zajednicu određenu vlastitim identitetom na jedinstvenom geografskom području. Kartografski izvori koji pokazuju povijest prostornih odnosa preciznije nego bilo koji drugi pisani izvor, vjerodostojni su svjedoci opstojnosti i povijesnog kontinuiteta Kosova, ali i jasan odraz društvenog, političkog i kulturnog konteksta Kosova.

Uzevši k tome u obzir danu realnost sadajne zbilje (Kosovo je pod administracijom Ujedinjenih Naroda od 1999. godine) kojoj je prethodila sustavna srpska degradacija, politička, policijska i vojna represija na Kosovu, naročito nakon Miloševićeve divljačke politike prema Kosovu, kojom su Kosovo i Kosovari u potpunosti nagnani na bojkot i bijeg iz bilo kakvog sudjelovanja u političkom, ekonomskom, kulturnom i svakom drugom segmentu srpskog društva, odcjepljenje Kosova čini se kao jedini normalan ishod dužeg toka događaja, u kome su Srbi sustavno gubili kredibilitet upravljanja ovom regijom. O tom gubljenju srpskog kredibiliteta najbolje govori tumačenje Generalne skupštine UN-a koja za pravo na samoopredjeljenje kaže da je ono u pogledu odcjepljenja krajnje sredstvo u odnosu na države s nereprezentativnim vladama, dakle u odnosu na takve države u kojima dijelovi stanovništva koji se mogu smatrati narodima uopće ne participiraju u upravljanju državom.

Miloševićeva politika 80-tih i 90-tih godina unazadila je kosovsko pitanje i time iznova otežala rješavanje toga problema. Najgrubljom definicijom kršenja demokracije, bespravnim ukidanjem autonomije Kosova, degradiranjem Ustava Pokrajine na Statut Pokrajine, te promjenom ranijeg imena ("Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo") u "Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija; kako bi se dodatkom bizantsko-grčke riječi "Metohija", koja označava zemlju u vlasništvu pravoslavne Crkve, osnažila srpska pretenzija na taj teritorij, Srbi su zaigrali na šovinističku kartu apsolutnog pripojenja Kosova u jedinstveni integrirani srpski prostor i izgubili su, a kao i do sada - poraz ne prihvaćaju.

Geopolitički "kosovski problem" jučerašnjim proglašenjem neovisnosti Kosova nije riješen. Kao dio svjetske geopolitičke scene u kontekstu vječitog poligona odmjeravanja američkih, zapadnih i ruskih snaga, ali i kao jedan od geopolitičkih utega toga dijela Europe Kosovo će i dalje ostati poprište nemira. Budućnost Kosova, najviše, kao nikada dosada ovisi o samim Kosovarima, o njihovom odnosu prema manjinskim Srbima prije svih, o intenzitetu mogućih težnji pripojenja Albaniji i sl. . Apsolutno rješenje toga problema, dugotrajan mir i stabilnost vjerovatno nećemo dočekati u bližoj budućnosti, no Kosovskom deklaracijom o neovisnosti svakako je napravljen korak unaprijed, barem što se Kosova tiče. A otvaranje pitanja Sandžaka i Vojvodine tek predstoji.

18.02.2008. u 01:52 · Komentiraj (18) · Isprintaj · # · Share

Hrvatski nacionalizmi

O nacionalizmu promišljam u kontekstu patriotizma i domoljublja, te u tom smislu držim da o “Hrvatskom nacionalizmu” kao homogenizatoru nacije i preferiranju objektivnih interesa hrvatske nacije i njenih pripadnika unutar vlastitih nacionalnih okvira nad interesima drugih manjinskih nacija ali i u međunarodnoj sferi, poradi očuvanja obilježja identiteta i stvaranja prosperiteta kao preduvjeta postojanja nacionalne države, ali ne na uštrb opstojnosti drugih manjinskih naroda i ne u smislu promatranja svih društvenih pojava isključivo kroz pripadnost vlastitom etnosu, teško možemo govoriti kao o ideologiji ili pokretu koji jedinu legitimaciju ima u postojanju rata kao neprirodnoj društvenoj pojavi u smislu poticanja ratnog entuzijazma ili patološkoj zadojenosti vlastitom nacijom iz koje se rađaju hipersubjektivni čimbenici, mitovi i manipulacije.

Upravo takav nacionalizam - “Hrvatski nacionalizam” lišen etnocizma, koji doduše nije ni imao prilike razviti se u potpunosti, jer Hrvatske nije bilo, uporno i tendenciozno se promatra, odnosno ciljano prezentira kroz prizmu hrvatskoga patološkog nacionalizma sazdanog u kratkom ustaškom ratnom ali ne i prijeratnom pokretu, a u suštini kroz fašizam. Zbog toga je dojam da je u Hrvatskoj sve vezano uz dodatno isticanje ili preferiranje “hrvatskog nacionalnog” neodvojivo od tako prezentiranog nacionalizma. Također dojam je, kako u zemlji, tako i vani da su Hrvati izrazito nacionalistička nacija što se temelji na propagiranju četiri godine ustaškkog režima, pri čemu se prešućuje primjerice da ti ekstremni nacionalisti vlastitu državu imaju tek 15-ak godina, da se njihov stoljetni životni prostor stoljećima smanjuje, da demografski izumiru, da stoljećima žive pod tuđim utjecajem i ugrozom i sl..

Između ostalog uzrok takvom poimanju “Hrvatskoga nacionalizma” leži u postojanju, odnosno djelovanju domaćeg ukorijenjenog besmislenog hrvatskog “Jugoslavenskog nacionalizma”, koji kao jugoslavenski centripetalni elemet u službi jugoslavenskog društveno političkog, kulturnog, čak i etnološkog integriteta, koji se manifestira kroz društveni fenomen kojeg označava stav koji idealizira ukupnu ekonomsku, kulturnu, društvenu i političku situaciju u socijalističkoj Jugoslaviji, upravo potonje spomenuti “Hrvatski nacionalizam” drži glavnom preprekom ustroja hrvatskog postjugoslavenskog društva po jugoslavenskoj mjeri, dočim je potrebna njegova minimalizacija posredstvom ustaštva, kao oblika hrvatskoga nacionalizma koji je prešao granicu normalnog i zašao u patološki nacionalizam.

Nekada je "Hrvatski nacionalizam" nazivan kancerogenim elementom koji priječi ostvarenje društva po mjeri jugoslavenskih komunista. U pozadini stvari za neke je on to i danas, no gledajući realno, sa pozicije ostvarenih demokratskih promjena; zapravo je današnji jugoslavenski nacionalizam, kao dobro raspoređeni politički i društveni atavizam onaj kancerogeni element koji priječi demokratski razvitak novoga hrvatskoga društva, ali i nacije u konačnici. Problem je tim veći što je taj kancerogeni elemet promijenio obličje i nazvao se novim demokratskim imenom.

Tako danas “Jugoslavenski nacionalizam” sa svim obilježjima netolerantnog i negativnog nacionalizma nesmetano djeluje po vlastitom nacionalističkom obrascu kroz novonastale političke stranke, individue pojedince, intelektualce, grupe i udruge građana, od kojih svi imaju iste ili slične stavove o društvenim ili političkim pitanjima, a koji često podliježu komunističkoj totalitarnoj ideologiji koja postavlja, da stvar bude apsurdnija; nepostojeću naciju, odnosno etničku zajednicu za osnovu društvenog života, kojoj daje prednost pred bilo kojim drugim političkim i društvenim principima, na uštrb postojeće hrvatske nacije ugrožavajući istu, što u konačnici priječi potpuno ostvarivanje normalnoga društva u cjelini.

07.02.2008. u 17:47 · Komentiraj (26) · Isprintaj · # · Share

Hrvatska pred rizicima

Hodajući prema svojim neznanim i bezličnim ciljevima vođena političkim elitama, Hrvatska je prečesto klečala pred izazovima. Barem je do sada tako bilo. Uzevši u obzir da je apsolutni strah temelj optimizma trebamo se bojati vremena koje dolazi kako bi se nadali najboljemu. No i uz najbolje namjere uzbudljiva želja za širenjem vidika i novih spoznaja u izazovima sa svrhom izgradnje dobrobiti može postati sumorno koračanje maglovitim dimenzijama kojima nema kraja, tako da svako prihvaćanje izazova uvijek predstavlja stanoviti rizk. No ne i u izvrnutoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj se prihvaća rizike, što pak predstavlja stanoviti izazov. Drugim riječima; smjer kojim Hrvatska kao mlada, demokratski nerazvijena država hodi prije je sumorno koračanje beskrajnim mračnim dimenzijama no što je to pravac izgradnje općeg prosperitetra.

Neovisno o čemu se raspredalo; stari su uvijek govorili kako je prije bilo bolje. U tome moramo tražiti utjehu zbog bojazni od izazova koje budućnost nosi, jer to znači da živimo u dobrom vremenu u odnosu na ono koje dolazi. Hrvatska se trenutno nalazi pred brojnim izazovima na političkom, društvenom, kulturnom i svakom drugom planu što stanovnika jedne zemlje čini građaninom konzumentom navedenih sfera života. Pred nama su krupni politički raspleti sa višestrukim efektima na društvo u cjelini. To su neminovno ulazak u EU i NATO, rješenje kosovskog i bosansko-hercegovačkog problema kao geopolitičkih utega ovog dijela Europe, haški rasplet kao neprihvatljiva instanca hrvatske bliske povijesti ali i budućnosti, političko jačanje Srba u pogledu reaktiviranja plana Z-4, ali i izravnih napada na identitet, poput nebulozne "analne penetracije" ćirilice u hrvatski školski sustav; i još mnogo toga što nas vodi u bezdan.

U tom kontekstu predstojećih izazova pred kojima se Hrvatska nalazi, prije svih pred vratima Europske Unije i NATO saveza, koji su vjerujem multiplicirajući katalizatori svih drugih izazova - kako do sada, pa i nadalje, beskorpulozna razgradnja hrvatskog suvereniteta simptomatična je posljedica. To možda i ne bi bio toliki problem kada razgradnja suvereniteta, što je realnost sadanje zbilje svih zemalja uslijed globalizacije, ne bi ujedno značila i odhrvaćivanje. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Tko smo mi? - ogled o naciji i državi " Benjamin Tolić po uzoru na američkog politologa Samuela P. Huntingtona upravo to rashrvaćivanje smatra posljedicom centrifugalne sile, kao jednom od dviju slila koje djeluju kroz povijest hrvatskoga pa i svakog drugog naroda. Druga sila jest centripetalna koja nas, kako kaže vraća izvorištima i spaja. Zanimljivo je da su obje sile u danim trenicuma od strane njihovih emitera nazivane strategijama čuvanja nacionalnih interesa.

Suštinski problem predstojećih hrvatskih izazova dakle vidim u nerazvijenoj svijesti o postojanju hrvatske nacije samih Hrvata, odnosno u neformiranoj naciji, što priječi borbu sa izazovima, jer nepostojanje čvrstog nacionalnog okvira koji dugoročno za budućnost daje jamstvo i garanciju opstanka i funkcioniranja propusna je membrana balasta koji sa sobom nosi primjerice integracija sa drugim zemljama na bilo kakvoj osnovi, ekonomskoj ili vojnoj. Lako je državama koje u punom smislu riječi "država" postoje preko 100 i više godina, državama koje su izgradile svoj nacionalni identitet u potpunosti i kojima mogućim raspadom inih asocijacija kojima pristupaju ne prijeti nestanak, jer one ne sjede na rubu kao Hrvatska. Imajući to na umu Hrvatskoj ne predmnijevam svijetlu budućnost!

18.01.2008. u 14:36 · Komentiraj (10) · Isprintaj · # · Share

Heliocentrični Stipe

Još zarana Stipe je otkrio da Zemlja nije ravna ploha i da stvari funkcioniraju kružno i periodično, da je bitno tomu se prilagoditi. Kopernik je razvio teoriju, a Stipe praksu. Osim znanosti volio je i književnost - u svom političkom životu redovito se preobražavao, i to kafkanski, ne bi li si traga zameo.

Stipe je danas predsjednik, ali ne i uglađeni državnik. Neki, među njima i Dražen Budiša bez straha danas ističu da bi Mesić trebao napustiti dužnost prije vremena i tako učiniti uslugu Hrvatskoj. Naravno; on to neće učiniti, no svakako osim biološkog Mesiću otkucava i politički sat. On to zna. Ali ne predaje se.

Prošavši sve faze svih sustava, naviknut na vlast, jer Vlasta je bogata i Vlasta te časti, ne posustaje u svome naumu opće i vječne infiltracije u hrvatski, a i međunarodni, bolje rečeno regionski, politički, čak i povijesni aparat. Već se šuška da bi mogao po isteku svog drugog mandata postati visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH. Vjerojatno po zasluzi. Zasigurno je to jedna od opcija za bijeg od nezaobilazne predstojeće surove stvarnosti nužne demesićizacije, dok je druga nesumnjivo ponovna perfidna prilagodba unutar hrvatske političke scene.

U tom kontekstu, poglavito uoči posljednjih parlamentarnih izbora, a i nakon njih, na hrvatskoj političkoj sceni počele su kružiti sumanute, po svojoj prirodi nespojive ideje. Znakovito je da je predsjednik Mesić glavni protagonist svake od njih. "Velika koalicija jedino je postizborno rješenje", izjavio je, štoviše; svojim predsjedničkim utjecajem zagovarao tu lucidnu, po hrvatsku demokraciju pogubnu igranku. Nedugo potom, nakon Hrgine TV objave glasina o braku HDZ-a i HNS-a, predsjednik je opet propjevao - "sve je moguće".

Bjelodano je da je druga opcija za bijeg od stvarnosti demesićizacije stvaranje političkog košmara ispreplitanjem struja svih političkih konkurenata bez obzira na boju i predznak, ne bi li se u tom općem metežu našlo mjesta za ponovno ustoličenje Mesića na neku od funkcija zajedno sa njegovom razgranatom mrežom suradadnika - od stranih tajnih agenata do domaćih kriminalaca i medijskih magnata, a sve kako bi što bezbolnije padao ili se što duže odupirao svome apsolutnom političkom iščeznuću, ali i poruzi.

Kada na naslovnici pisanog medijskog pulena ureda predsjednika osvane naslov o početku pada Vesne Pusić, cijela priča poprima jasnije konture. Dakle; kada je besplodni san o HNS-ovom vođenju hrvatske ljevice ostao pusta tlapnja, Mesić je, kako bi očuvao svoj utjecaj u politici, HNS najjednostavnije pokušao udati za HDZ - samo kako bi se infiltrirao, jer zna da je vremena sve manje, a kada se Pusić oduprla toj besramnoj nebulozi najavljen je njen pad, a kao za inat pojavili su se i unutarstranački HNS-ovi javni pozivi na njeno odstupanje. Sapienti sat.

Očito je da se Stipe uslijed straha od grcanja u vlastitim fekalijama, koprcajući pokušava gerilski utaboriti, očešati gdje se još da, ne prežući pri tom ni od ridukulnih ideja i metoda. Takav je Mesićev politički mentalitet koji godinama gaji i vjerno njeguje - do sada je bio komunist, hrvatski nacionalist i uznik, Jugoslaven, Rvatina, partizan, čak i ustaša. Revni građanin i tajni svjedok. No, pored svega Mesić je bio i glumac, i ostao glumac.

06.01.2008. u 13:30 · Komentiraj (16) · Isprintaj · # · Share

Milanović čeka Godota

U Beckettovoj drami u dva čina glavi likovi Vladimir i Estragon cijelo vrijeme čekaju Godota u nadi da će im njegov dolazak donijeti svijetlo u život. Tako i Milanović. U U očekivanju Godota glavni likovi Godota nisu dočekali, a nakon Mesićeva blagoslova Sanaderu, Milanović svoga Godota uporno i dalje čeka nadajući se očigledno neprežaljenoj tituli mandatara nove hrvatske Vlade. Uz nadobudni optimizam, do sada je čekao uzdajući se u Mesićevu fingiranu politiku, a od sada u Sanaderov neuspjeh okupljanja saborske većine, koji je iz dana u dan neizgledniji.

Mandatar je onaj koji osvoji najviše manadata - logično. Naš Ustav po tom pitanju nije izričit, no postoji i nešto što se zove demokratska praksa i demokracija kao ideja kojom se naglašava društveno politička i pravna organizacija države između ostalog. Sukladno modernoj demokratskoj praksi i demokraciji, mandatar za sastav vlade postaje onaj koji na parlamentarnim izborima osvoji najviše mandata, makar i jedan više od glavnog oponenta. Što je pošlo po krivu kada se toliko čekalo da Sanader po zasluzi otpočne "bitku za sabor" - ništa, neki izgleda nisu mogli suspregnuti navrle emocije i razočaranje pri čemu su se znali i dobro zaigrati gubeći osjećaj za stvarnost mješajući profesionalne i osobne obveze ili interese, prokazujući pritom svoj skriveni pseudodemokratski karakter.

Predsjednik Mesić, unatoč svojim neskrivenim htjenjima i željama, počesto i ridikulnim idejama, čestitao je Sanaderu barem kao relativnom pobjedniku izbora, kako ga je pritom nazvao, no Milanović je na spomen priznanja poraza SDP-a odrješito poručio kako čovjek poput Sanadera ne zaslužuje čestitke. Taj vječni optimist, kako ga prozvaše ovih dana, ustvari nastavlja legitimno lupati glavom o zid, jer za njega još nije gotovo. Da se teško miri sa porazom periodično pokazuje u svakom svom javnom nastupu popraćenom poklicima, i to ne samo kao da izbori nisu gotovi, već kao da ni predizborna kampanja nije gotova - prije izbora Sanadera je doveo u vezu sa Miloševićem, a poslije; HDZ sa srpskim radikalima.

Milanović je u očekivanju svoga Godota demokraciju prercipirao jedino kao ideologiju koja se može filozofski izvrtati čak i u smjeru revolucije kojim je postizborno gerilski pošao, i to stvarajući uz predsjednika Mesića novu "demokratsku" praksu po kojoj postizborno vrijeme sastavljanja nove vlade treba nalikovati na opći kaos u kome se po novome trebaju obračunati političke vještine i sposobnosti igrača završene političke izborne utakmice u kontekstu umješnosti koaliranja i prikupljanja famoznih 77 zastupnika potrebnih za imenovanje mandatara, dočim se svjesno zanemaruje smisao demokratskih izbora i biračka volja sazdana u 10 mandata više u korist HDZ-a koji daju prvenstvo pokušaja sastavljanja vlade. Nastavi li Milanović sprovoditi ovakvu politiku "čekanja Godota" ne gine mu političko samoubojstvo. Za razliku od Beckettovih Vladimira i Estragona koji su uslijed ludila čekanja Godota samoubojstvo vješanjem promišljali svjesno, Milanoviću će ono doći nesvjesno.

19.12.2007. u 14:13 · Komentiraj (10) · Isprintaj · # · Share